U kineskoj pokrajini Shanxi, gdje je tlo poznato po svojoj žućkastoj boji i lakoći iskopavanja, više od 30 milijuna ljudi domom naziva špilje. Među njima je i Ma Lengshuei, 76-godišnjak koji je čitav život proveo u takvoj nastambi i ne planira je napustiti.
- Njegov jednostavni jednosobni dom smješten je uz južnu cestu koja vodi iz Yan’ana, a iako su mu sin i snaha otišli u grad trbuhom za kruhom, on ostaje ukorijenjen u svojoj špilji.“Rođen sam ovdje i ovdje ću i umrijeti,” kaže Ma, dodajući da se ne može zamisliti kako bi mu život izgledao izvan tog prostora. Unatoč tradicionalnom okruženju, njegov način života nije lišen udobnosti – struja je uvedena, a u špilji ima sve što mu je potrebno. Noći provodi na kang-u, tradicionalnom krevetu koji danju služi i kao stol, a sve je prilagođeno jednostavnom i praktičnom životu.
Većina špilja u Shanxiju ima jedinstvenu arhitekturu – polukružni ulaz ukrašen šarenim pokrivačima, a unutrašnjost je oplemenjena portretima Mao Zedonga i posterima filmskih zvijezda. Neke od njih su ojačane ciglama, imaju tekuću vodu i međusobno povezane sobe, pa pružaju mnogo više prostora nego što bi se očekivalo.
- Za mnoge ljude ove špilje nisu samo kuće, već simbol povezanosti s korijenima. Ren Shuhu, koji se davno preselio u grad i postigao uspjeh, planira se vratiti u rodnu špilju i tu provesti penzionerske dane. “Ovo mjesto ima idealnu klimu, mir i sigurnost – sve ono što mi treba za starost,” priznaje on.
Ove špilje nose i snažan historijski značaj. Tokom poznatog Dugog marša 1930-ih, Mao Zedong je boravio upravo u jednoj od njih, a danas se njihova važnost ogleda i u arhitektonskim nastojanjima da ih očuvaju i moderniziraju.
Zahvaljujući projektima poput onog koji vodi Lju Đaping, modernizirane špilje sada nude hladnjake, štednjake, pa čak i perilice rublja, a zadržale su autentičan šarm. Novi dizajni uključuju dvoslojne prostore s četiri sobe, spajajući tradiciju i suvremenu udobnost.
- Stanovnici Shanxija zadovoljni su promjenama, a neki, poput Chenga Weija, kažu da obnovljene špilje izgledaju luksuznije od gradskih stanova. “To su sada prave vile, raskošnije od onoga što većina ljudi ima u gradu,” s ponosom ističe.
Za generacije koje su odrastale među tim zemljanim zidovima, špilje nisu samo utočište od kiše i vjetra – one su simbol postojanosti i pripadnosti, mjesto gdje tradicija i suvremenost pronalaze ravnotežu.
BONUS TEKST
Mnogi ljudi, kada se zaljube, dopuste toj ljubavi da ih preobrazi iznutra. Ponekad to znači promjenu životnih navika, a ponekad i mnogo više – od tetoviranja imena partnera do prelaska u drugu vjeru. Na glumačkoj sceni Balkana postoji priča koja savršeno oslikava tu snagu ljubavi i njen utjecaj na čovjeka.
- Alen Nuri, francuski glumac koji je u 80-im godinama stekao popularnost u Jugoslaviji, bio je idol mnogih žena. Njegova uloga nudiste u kultnom filmu “Ljepota poroka” izazvala je ogromnu pažnju i otvorila mu vrata balkanske kinematografije. Iako je imao potencijal da zasja i na holivudskom nebu, Nuri je zauvijek ostao povezan sa ovim prostorima, ne krijući zahvalnost za toplinu i gostoprimstvo koje je ovdje doživio.
Publika ga pamti po zapaženim ostvarenjima poput filmova “Vrhovi Zelengore”, “Opasni trag”, “Iskušenje đavola”, kao i po ulozi u seriji “Bolji život”. Njegov rad izazivao je polemike, naročito scene sa Mirom Furlan i Snežanom Savić, ali i divljenje zbog hrabrosti da se prepusti zahtjevnim ulogama.
- Nakon snimanja, Nuri se često družio s ekipom na Adi Bojani, a i dan-danas sa zahvalnošću priča o iskustvu sa redateljem Živkom Nikolićem, smatrajući da je upravo on okupio glumačku postavu koja je postala nezaboravna. Njegova veza s ovim prostorom dodatno je produbljena ljubavnom pričom sa Srpkinjom iz Kovačice, koju je upoznao u Francuskoj preko zajedničkog prijatelja koji nije znao da je on poznati glumac.
“Postojala je istinski duboka ljubav,” priznaje Nuri, opisujući kako ga je ta veza navela da se preobrati na pravoslavlje i vjenča u crkvi u Uzdinu, u Banatu. Njihova kćerka, Eloise Burdon, profesionalna balerina, ove godine angažovana je u Narodnom pozorištu u Beogradu, što je Nurija nakon tri decenije vratilo u grad koji mu je promijenio život.
Po povratku u Beograd, priznao je da ga je ganula toplina kojom su ga ljudi dočekali. “Nevjerovatno je da me, i nakon 35 godina, ljudi još uvijek pamte,” rekao je Nuri, dodajući da se osjeća kao da je i sam proizvod ovog naroda.
