Miloš Bojanić poznati narodni pjevač rođen je 1950. godine u Bijeljini, u skromnoj porodici koja je živjela na selu.Nakon završetka osnovne škole, Miloš se seli u Novi Sad, gdje je nastavio da se bori za bolje sutra.
- Njegova radna etika i želja da se izvuče iz siromaštva pratili su ga na svakom koraku. Taj prvi posao u inspekciji bio je prekretnica, ali ne i krajnji cilj. Uskoro će mu život donijeti nove puteve – puteve ka muzici, estradi i popularnosti. Ipak, ono što je stekao na selu i u fabrikama, među običnim narodom, nikada nije zaboravio.
U svijetu muzike, gdje glasovi često nadjačaju tišinu tuge, priča o mladoj Andrijani Radžić ostaje kao bolna melodija koja nikada neće biti završena. Njena prerana smrt ne samo da je slomila srca onih koji su je voljeli, već je ostavila nezacijeljivu ranu u životima njenih prijatelja i porodice – posebno u životima Miloša Bojanića i njegove supruge Blanke, koji su s njom dijelili mnogo više od poznanstva.
- Miloš, poznati pjevač narodne muzike, nije mogao sakriti potresenost kada je saznao za tragičan kraj djevojke koju je poznavao još od njenih prvih koraka. Govorio je o njoj s poštovanjem i toplinom, sjećajući se trenutaka kada mu je, kao djevojčica, prilazila s osmijehom i nevinim entuzijazmom.„Ujka Miloše, hoću da budem pevačica,“ sjećao se Bojanić njenih riječi. Bio je to san jedne djevojke koja je već tada nosila u sebi muziku, i koja je pokazivala nesvakidašnju radoznalost za sve što ima veze s umjetnošću. Andrijana je bila vesela, znatiželjna, mila. Prava mezimica, kako su je zvali svi koji su je znali.
Upravo zbog te strasti, Miloš ju je bodrio. Savjetovao je da razvija svoj talenat, da ne odustaje. Zajedno su čak snimili i spot u njegovoj kući u Sremskoj Kamenici, što je za Andrijanu bio veliki trenutak, prilika koju je doživjela kao priznanje i podršku.Tragedija koja je uslijedila sve je ostavila bez riječi. Njena smrt, pod još uvijek nejasnim okolnostima, potresla je i stare i mlade, ali je najteže pala onima koji su je poznavali ne samo kao pjevačicu u usponu, već kao dijete, kao osobu koja je nosila radost gdje god bi došla.
- Blanka, supruga Miloša Bojanića, jedva je pronašla snagu da progovori o gubitku. Njene su riječi bile prošarane suzama i grčem tuge, dok je opisivala odnos koji je imala s Andrijanom.„Bila je jako vezana za mene. U Kumboru prošlog ljeta proveli smo divne dane. Nasmijana, draga, vedra… Takva je bila Andrijana. Znala je da pokaže ljubav i poštovanje. Ne mogu da vjerujem šta se desilo,“ rekla je kroz suze.
Dodala je kako je pokušala stupiti u kontakt sa Andrijaninim ocem čim je saznala šta se dogodilo, ali nije uspijevala. „Zvala sam ga deset puta, bila sam očajna. Kasnije mi se javio njen brat iz Moskve, rekao mi je da im je otac u jako lošem stanju i da ne može da govori.“Andrijana nije bila samo djevojka koja je sanjala muziku – završila je Pravni fakultet, radila je u MUP-u u Bijeljini, bila je vrijedna, posvećena i ozbiljna osoba. Ali imala je i onu drugu stranu – nježnu, sanjarsku, umjetničku.
- „Niko ne zna kako je pala sa tolikog sprata. To će vrijeme pokazati. Ali ono što je sigurno – jeste da smo izgubili jedno predivno dijete, nevjerovatno biće,“ rekla je Blanka, jedva zadržavajući glas.U znak sjećanja, porodica je odlučila da na dan Andrijanine sahrane objavi njenu pjesmu, snimljenu još u maju. Iako je bila spremna za promociju, njeno objavljivanje je odloženo zbog tragedije u školi „Braća Ribnikar“ u Beogradu.
Njena pjesma, koja će sada odzvanjati kao posljednji glas jednog prekinutog sna, biće njen oproštaj svijetu koji ju je tek počeo upoznavati. Za one koji su je voljeli – biće to melodija sjećanja, koju će nositi u srcu, zauvijek.„Lepa, mlada i talentovana, sudbina joj nije dala šansu,“ rekao je Miloš, dok je gledao negdje daleko. I zaista – sve što je Andrijana bila i što je mogla biti, sada ostaje u pričama onih koji je nisu zaboravili. U svakom stihu njene pjesme, u svakom sjećanju na njen osmijeh, ostaje djelić njenog postojanja – tih, ali neizbrisiv.
