U današnjem članku vam pišemo o poznatojj pjevačici Beti Đorđrvić koja je doživjela jednu od njavećih tragedija u životu, a to je gubitak sina jedinca.Naime on je preminuo u 47 godini od srčanog udara i pječicina tuga ne jenjava.
- Eh, živote… kako znaš biti i blag i okrutan u isto vrijeme. Kažu ljudi da svaka rana s vremenom zaraste, al’ ima jedna što nikad ne zacijeli – ona kad roditelj izgubi dijete. Beti Đorđević, naša poznata pjevačica, zna tu bol bolje nego iko. Iza njenog nasmijanog lica i nježnog glasa, krije se priča o jednoj majci kojoj je srce zauvijek ostalo u jednom majskom danu 2013. godine – danu kad je izgubila sina jedinca, Branislava, koji je preminuo od iznenadnog srčanog udara u 47. godini života.
Ta tuga nije obična, to je onaj nijemi krik koji se ne čuje, al’ boli svakim udahom. Beti je često govorila da ne vidi način da se oporavi, jer kako i da se oporaviš kad ti duša ostane na groblju, kako je jednom rekla. Na to mjesto odlazi kad joj srce zadrhti, kad joj se tuga previše približi. Tamo ćuti sa sinom, bez riječi, jer ni riječi više ne znače puno.
- Iako je iza Branislava ostala porodica – supruga Snežana i njihova djeca Kristina i Vladan, Beti nikada nije pronašla način da se potpuno sabere. Njena bol je postala dio nje same, utkala se u svaku poru njenog bića, pa i u svaku pjesmu koju zapjeva. Njen glas, koji je nekad razgaljivao publiku, sad nosi tihu patnju, ali i nevjerovatnu snagu. Jer i pored svega, ona je nastavila da pjeva – ne da bi zabavljala, već da bi preživjela.Samo mjesec dana nakon sinovljeve smrti, stala je pred publiku na Gardošu i posvetila mu pjesmu. Rekla je otvoreno – da pjeva za njega, za sina koga više nema. I dok su joj suze klizile niz lice, iz nje je izbijala neka nadljudska snaga. Izvela je pjesmu “Crying Time”, i te večeri, svaka nota bila je krik majke koja nije imala kome da ga uputi osim Nebu.
Beti je oduvijek imala posebnu vezu sa muzikom. Početak njene karijere vezan je za šezdesete godine, kada je zajedno sa suprugom Slobodanom Bobom Đorđevićem stvarala prve albume. On je bio njen oslonac u muzici, dijelili su istu strast. No, ni ta veza nije potrajala. Poslije petnaest godina braka, njihov put se razdvojio. Iako su zajedno stvorili sina Branislava, njihova ljubav nije izdržala test vremena.
- Nakon razvoda, Beti se povukla iz svijeta muzike. Nije htjela da se miješa u trendove koji joj nisu odgovarali. Bila je vjerna sebi i svom stilu. Umjesto da juri slavu, odlučila je da sav svoj život posveti sinu, njegovoj porodici i – onome što se u životu ne kupuje – ljubavi.Taj period joj je donio mir, ali i pripremio teren za ono najteže – gubitak sina. I baš kad je mislila da je kroz život prošla sve moguće tuge, stigla je ta, najcrnja. I nije se skrivala. Nije glumila jaku. Govorila je iskreno, onako kako samo majka zna: “Ja bih radije vrisnula sa svakom notom… moja muka nije nestala.”
U svemu tome, ono što je Beti ostalo kao oslonac jesu njeni unuci Kristina i Vladan, te snaha Snežana. Kaže da su joj oni donijeli smisao. U njima pronalazi djeliće svog sina – u osmijehu, u pogledu, u načinu na koji govore. Oni su joj postali svjetlo u tami, njena veza sa sinom kojeg nema. Upravo njihova ljubav i prisustvo daju joj snagu da izdrži, da se ne preda, da još poneku pjesmu otpjeva.
- Uprkos svemu, Beti Đorđević i dalje ostaje jedan od najvažnijih glasova domaće džez scene. Njena karijera, koju je čak i Ella Fitzgerald prepoznala i pohvalila, ostavila je trag koji se ne briše. I dok je scena voljela, život joj nije štedio ni suze ni borbe. Danas živi tiho, povučeno, u Ugrinovcima, daleko od reflektora, ali s ponosom u srcu.Njena priča nije samo priča o jednoj karijeri, već o ženi koja je sve izgubila, a opet pronašla razlog da diše. Nije pobjegla od tuge – ona je svoju bol pretočila u muziku, u pjesme koje sad ne nose samo ritam, već i dušu. I zato Beti Đorđević nije samo pjevačica – ona je simbol snage, majčinske ljubavi i vjere da se život, ma kako bio težak, ipak nastavlja.
