Danas vam donosimo jednu jako zanimljivu priču koja je obišla cijeli svijet.Tako je i Maksim Klasanović, Bosanac s njemačkom adresom, krenuo na put koji mu je trebao donijeti mir i sigurnost. Odrastao je u Njemačkoj, a zatim se preselio na Tajland, gdje je živio ono što mnogi samo maštaju – radio kao menadžer marketinga u tri hotela na Puketu.
- Ali onda, jedne večeri, sve se preokrenulo. Na žurku, na nagovor prijatelja Džona, Maksim je dao broj telefona lokalnog dilera, ni ne sluteći da će to biti početak njegovog najgorčeg poglavlja. Ubrzo nakon dolaska dilera, policija je napravila zasjedu. Maksim i Džon su uhapšeni, dok je diler pobjegao. U stanici mu je ponuđen dogovor – da “pomogne” policiji hvatanjem drugih, ali odbio je da bude doušnik. Nije htio prevariti druge kako su prevarili njega.
Na sudu je osuđen na 13 godina zatvora, jer je okarakterisan kao član narko-bande, iako mu je stvarni prekršaj bio samo davanje broja telefona. Njegov advokat – kojeg je platila porodica – ne samo da ga je prevario, već mu je i ukrao “Rolex” sat koji je policija zaplijenila pri hapšenju.Tako je počela borba kroz pakao. Prva stanica – zatvor u Puketu, gdje je bio smješten s još 300 ljudi u jednoj ćeliji. Nema kreveta, nema tišine, nema privatnosti. Samo glasovi, znoj i buka. Kasnije je prebačen u najteži zatvor u Bangkoku, gdje su ćelije bile prepune, a zvono iznad njihovih glava zvonilo svakih 15 minuta – dan i noć, bez prestanka.
- U tom haosu, Maksim se nije predao. Počeo je trenirati, čitati knjige, meditirati. Naučio je unutrašnji mir, i kako kaže – zatvor je postao njegov manastir. Tamo je, paradoksalno, pronašao duhovni mir koji ranije nije poznavao.Najpotresnije trenutke, međutim, nosi u slikama koje neće zaboraviti – kada mu je prijatelj umro na rukama, kada su čuvari tukli zatvorenike pred ostalima da pokažu moć, i kada je gledao ćerku prvi put kroz staklo zatvorske posjete. To su slike koje ostaju i kad vrata ćelije konačno ostanu iza tebe.
Nakon gotovo 9 godina, pomilovan je 2019. godine – zahvaljujući dvostrukom oprostu povodom smrti tajlandskog kralja i krunisanja novog vladara. No, ni tada njegovoj muci nije bio kraj. Proveo je još 10 dana u takozvanom “zombi zatvoru”, mjestu toliko mračnom da ga je opisao kao gore od cijele robije. Ljudi su umirali, koža im se ljuštila, a pomoć nije postojala. Neki su tu čekali godinama, bez ikakve nade da će ikad biti oslobođeni.
- Kada je konačno izašao i stigao u Njemačku, Maksim je doživio šok modernog svijeta – ljudi zalijepljeni za mobilne telefone, voće koje nije vidio godinama, i osjećaj da više ne zna gdje pripada. Ali jedno je znao – više nije isti čovjekNjegova životna filozofija danas je jednostavna, ali moćna:“Sreća nije nešto što se kupuje. Ona se pronalazi u tišini, u disanju, u radu na sebi.”
Napisao je knjigu: “Bio sam u paklu i pronašao raj u sebi”, i danas pomaže drugima da pronađu ono što je on tražio godinama – unutrašnji mir.
U toj tišini zatvorskih zidova, gdje je naučio da preživi bez svega, Maksim je shvatio da sve što nam treba već nosimo u sebi. Samo je pitanje – hoćemo li imati hrabrosti da to i pronađemo.
