Radmila je žena čiju je sudbinu oblikovao bol, ali i izuzetna unutrašnja snaga. Njena priča nije laka, niti je uobičajena, ali je upravo zbog toga snažna i vrijedna svake pažnje. Kroz život je koračala ranjena, ali nikada poklekla.
- Sve je počelo prerano. Kada je imala samo 17 godina, ostala je bez majke, koja je preminula od karcinoma. Taj gubitak je bio šok za djevojčicu na pragu odraslog doba. Umjesto da ima rame na koje će se osloniti, suočila se s ocem koji je utjehu našao u alkoholu. Bio je tu, ali zapravo nikada prisutan. To je djetinjstvo koje nije bilo djetinjstvo, već borba za emocionalni opstanak.U potrazi za ljubavlju, sa 18 godina, Radmila se zaljubila. Mislila je da je pronašla izlaz – osobu koja će joj pružiti stabilnost, nježnost, dom. Ali iza tog odnosa krili su se strahovi, ne ljubav. Ta iluzija se raspala brzo, ali iza sebe je ostavila najveći dar – sina Marka.
Biti majka bez podrške, bez sigurnog doma, bez primanja, značilo je svakodnevni hod po ivici. Radmila je pokušavala, trudila se, ali je na kraju, sa samo 21 godinom, donijela najtežu odluku u životu – dala je svog sina na usvajanje. Ne zato što ga nije voljela, već upravo jer ga je voljela više nego sebe. Vjerovala je da ga čeka bolji život, da će dobiti šansu koju ona nije mogla pružiti.
- Taj period bio je mračan. Radmila je pala u depresiju, danima nije ustajala iz kreveta, a svaki udah nosio je težinu krivice. Ali jednoga dana, gledajući pohabane cipele kraj kreveta, shvatila je da je dno možda baš mjesto s kojeg se može krenuti prema gore. Počela je od nule. Radila u prodavnici, kasnije i po dvanaest sati dnevno, čistila stanove, brinula se o starijima. Malo po malo, izgradila novi život.
U toj novoj svakodnevnici upoznala je Aleksandra, čovjeka s vlastitim ožiljcima. On je imao sina iz prethodnog braka, i njegova posvećenost očinstvu probudila je u Radmili sjećanja i žal za Markom. Počela je da sanja o njemu, da se pita – gdje je, da li je voljen, da li zna koliko je nedostajao?
- Kada je konačno skupila snagu da pozove socijalnu službu, doživjela je šok – njen sin nikada nije usvojen, već je i dalje bio u domu. Godine je provela uvjerena da je Marko negdje sretan, a on je sve vrijeme čekao. Srce joj je slomljeno još jednom, ali ovaj put nije čekala. Spakovala je torbu i otišla da ga pronađe.U domu je stajala pred svojim sinom, tada osmogodišnjim dječakom, sa krupnim očima i tišinom u pogledu. Kleknula je pred njega i, zadržavajući suze, shvatila – došao je trenutak da se oprost od prošlosti pretvori u novu priliku. Marko ju je pogledao, ne sa ljutnjom, već s nekom dječijom znatiželjom, možda i prepoznavanjem.
Po povratku kući, Aleksandar ga je prihvatio bez zadrške, kao vlastito dijete. Zajedno su počeli graditi ono što je godinama nedostajalo – porodicu. Danas, Marko ide u školu, trenira fudbal, ponosno govori o svojoj majci. Njegova priča ne počinje u bolnici, već u ponovnom susretu.Radmila sada, s toplinom u očima, govori kako najviše u životu duguje njemu. “Grešila sam”, kaže tiho, “ali sada živim da sve nadoknadim.” Naučila je da oprost počinje sa samim sobom, i da ljubav, kad je istinska, uvijek nađe put.
- Ova priča nije bajka, ali jeste svjedočanstvo da ništa nije izgubljeno dokle god postoji volja da se ispravi. I da su najteže odluke često i najhrabrije. Radmilin put je put borca, majke i žene koja nije odustala.
