U daannšnjem članku vam donosimo jednu zanimljivu priču.naime radi se o djevojci koja je ušla u vezu sa dječkom kome je bilo bitno imovinsko stanje i priča govori o dubokom razočarenju i tuzi.
- Počeli smo se viđati nenametljivo, lagano, bez velikih očekivanja. Nekoliko izlazaka, simpatične poruke, poneki osmijeh – ništa preozbiljno, ali dovoljno da zadrži pažnju. I onda, prvi put kad sam sjela u njegov auto, dobacuje, navodno kroz šalu: “Pazi kako sjedaš, nije ti ovo Clio.”
Znao je da vozim Clio. Njegov ponosni vlasnički izraz dok je izgovarao rečenicu jasno je govorio koliko mu je taj BMW, iako star više od decenije i po, važan. Tad sam se nasmijala, više iz nelagode nego iz iskrenog smijeha. Nismo se još dobro poznavali, i činilo mi se da nije vrijeme da analiziram svaki komentar.
Ali kako su dani prolazili, shvatila sam da je itekako ozbiljan.
- Prilikom narednog viđanja došao je po mene pred kuću. Nije prošlo ni nekoliko minuta, a već je krenuo s pitanjima o mojoj porodici. Čime se bave moji roditelji, čiji su automobili u dvorištu, ko od njih koliko zarađuje, ko šta vozi. Nije bilo suptilnosti u tim pitanjima – ispaljivao ih je redom, bez zadrške, sa smiješkom koji nije krio određenu dozu radoznalog ispitivačkog tona.
Odgovarala sam iskreno. Nisam imala razloga da nešto krijem, niti sam u tim pitanjima vidjela prijetnju. Ipak, njegov pogled, kao da sve to bilježi, ostao mi je negdje u mislima.
- Nekoliko dana kasnije, bez posebnog plana, prošetali smo po gradu. Usput smo sreli njegove prijatelje. I dok smo stajali u grupi i pričali o neobaveznim temama, on je, potpuno neočekivano, izgovorio rečenicu koja me zaledila: “Ma njoj laska što ja vozim BMW, zato je tako poletjela do mene.”
Uslijedio je smijeh njegove ekipe. Ali meni nije bilo smiješno. Osjetila sam kako mi se lice blago napelo. Bila sam šokirana. Niko me nikad nije ovako komentarisao u društvu, a posebno ne neko koga pokušavam upoznati, neko s kim provodim svoje slobodno vrijeme. Bio je to udarac direktno u samopoštovanje, umotan u šalu.
- Nisam ćutala. Pogledala sam ga i rekla, jasno i mirno: “Zašto bih poletjela na tvoj 16 godina star BMW kad moj tata vozi najnoviji model iz iste serije?”Izraz mu se trenutno promijenio. Nestao je onaj samozadovoljni osmijeh, a ostao prazan pogled. Njegovi prijatelji su odjednom postali tihi. U grupi je zavladala neprijatna tišina. Nije rekao ništa. Samo je okrenuo glavu i nešto promrmljao.
Nastavili smo veče, ali bez stvarne energije. Atmosfera je splasnula. Više nije bilo šale, ni bliskosti. Nakon toga – nikad se više nismo čuli. Nisam ni ja imala potrebu. Osjetila sam olakšanje, kao da sam skinula neku nevidljivu težinu sa leđa.Nekoliko dana kasnije, zajednički poznanici počeli su mi prenositi šta on priča. Nazvao me sponzorušom, razmaženom djevojkom koja se uzdiže zbog porodičnog statusa. Stvorio je priču o meni koja nije imala dodira s istinom, kao da se na taj način branio od povrede svog ponosa. Pretvorio me u karikaturu – nekoga ko traži “bolje”, ko voli samo brendove, ko bira prema oznaci na haubi.
- Ali istina je daleko jednostavnija. Nikada me nije zanimalo šta neko vozi. Njegov automobil mi nije značio apsolutno ništa. Da je došao biciklom, ne bih imala problem. Problem je bio u njegovom stavu – potrebi da se postavi iznad, da sebe predstavi kao “ulov”, da očekuje da budem impresionirana nečim toliko površnim.Nije u pitanju automobil, već mentalitet. U njegovom pogledu sam trebala biti neko ko je zahvalan što se “kvalifikovao” da sjedi pored njega. A ja sam samo željela normalnu komunikaciju, ravnopravan odnos i malo iskrenosti.
Taj dan, kad sam odbila da ćutim, kad sam se usudila da uzvratim, završio je naš mali pokušaj poznanstva. I bio je to dobar kraj. Jer ono što dolazi s poniženjem, pretpostavkama i predrasudama, ne može postati ništa vrijedno.
