Sveti Vasilije Ostroški, rođen kao Stojan Jovanović, jedan je od najštovanijih svetitelja na Balkanu, a ljudi mu se s vjerom obraćaju bez obzira na vjersku pripadnost.Rođen je 28. decembra 1610. godine u selu Mrkonjići, smještenom u Popovom polju u Hercegovini, nadomak današnjeg Trebinja.
- Njegov život bio je ispunjen dubokom duhovnošću, skromnošću i neumornim služenjem narodu, što ga je dovelo do statusa sveca kojem se i danas, više od tri veka nakon njegove smrti, hiljade hodočasnika svakodnevno mole i dolaze po pomoć. Njegovi roditelji, otac Petar i majka Ana-Anastasija (djevojačko prezime Đurica), bili su obični, pobožni težaci, posvećeni vjeri i vrijednostima crkve. U vremenu kada je narod živio pod stalnim pritiskom i prijetnjom turske vlasti, porodice su se često suočavale sa teškim izborima kako bi zaštitile svoju djecu. Tako su i Vasilijevi roditelji, u strahu da bi njihov sin mogao biti uzet kao dio danka u krvi, odlučili da ga pošalju na sigurno – u manastir Zavalu.
U manastiru, gdje je igumanovao njegov stric Serafim, mladi Stojan se prvi put susreo sa svetim pismom, duhovnim učenjima i načinom života koji će kasnije oblikovati cijeli njegov put. Već u dvanaestoj godini, pokazivao je duboku ozbiljnost i zrelost, neuobičajenu za svoje godine. Učenjem i molitvom, polako se pripremao za monaški život. Nekoliko godina kasnije, napustio je Zavalu i otišao u manastir Tvrdoš, koji se tada nalazio u Trebinju.
- U Tvrdošu je prošao kroz sve stepenike duhovnog usavršavanja. Nakon pohađanja manastirske škole, zaređen je i primio monaški postrig, kada je dobio novo ime – Vasilije. Postao je paroh popovopoljski, a njegova služba brzo je ostavila dubok utisak na vjernike. Bio je poznat po mudrim riječima, saosjećanju prema siromašnima, kao i odlučnom otporu svakom obliku nepravde.
Vasilije nije bio običan monah – njegov podvižnički život i spremnost da pomogne svakome, bez obzira na status, vjeru ili porijeklo, brzo su ga izdvojili. Bio je poznat po tome da je, čak i u vrijeme najvećih opasnosti, pomagao bolesnima, tješio ucviljene i bio oslonac narodu. Kada su okolnosti postale posebno teške, preselio se u manastir Ostrog, smješten visoko u planinskim liticama Crne Gore. Tamo je proveo posljednje godine života, živeći u asketskim uslovima, posvećen molitvi i duhovnom miru.
- Manastir Ostrog, u kojem je Sveti Vasilije i sahranjen, s vremenom je postao jedno od najvažnijih pravoslavnih svetilišta. Hiljade ljudi godišnje dolaze da se pomole pred njegovim moštima, vjerujući u njegovu sposobnost da izliječi bolesti, donese mir i pomogne u najtežim životnim situacijama. Ono što ovaj kult čini posebnim jeste činjenica da mu se ne mole samo pravoslavci – među hodočasnicima su često i katolici i muslimani, koji iskreno vjeruju u njegovu čudotvornu moć.
Za razliku od mnogih svetaca, uz Svetog Vasilija se ne vezuju brojni narodni običaji. Na njegov praznik, preporuka je jednostavna – oni koji mogu, trebali bi otići u manastir Ostrog i tamo se pomoliti, u tišini, sa vjerom. Ako to nije moguće, dovoljno je posjetiti bilo koji hram ili crkvu, upaliti svijeću i izgovoriti molitvu iskreno, iz srca.
- U narodu, naročito u Bosni, među djevojkama je postojalo zanimljivo vjerovanje povezano s ovim praznikom. Prema predanju, mlade djevojke bi prije svitanja bacale svoju obuću kroz kućna vrata. Ako bi cipela pala tako da pokazuje pravac dalje od kuće, vjerovalo se da će se djevojka uskoro udati i otići iz doma. Iako je riječ o narodnom običaju koji nema zvaničnu potvrdu u crkvenom učenju, pokazuje koliko je Sveti Vasilije bio prisutan u svakodnevnom životu ljudi.
Njegov život, od mladića iz skromne hercegovačke porodice do velikog svetitelja i čudotvorca, ostaje snažan primjer vjere, hrabrosti i predanosti. I danas, vijekovima kasnije, ime Svetog Vasilija izgovara se sa poštovanjem i nadom, a njegovo prisustvo osjeća se među onima koji tragaju za duhovnim mirom i iscjeljenjem.
