Priča o Bogoljubu Raljiću već više od šest decenija ostaje neispričana do kraja. Njegov iznenadni nestanak 1959. godine pretvorio se u tihu porodičnu bol, ali i duboku misteriju koja još uvijek traži odgovor.U daanšnjem članku vam donosimo rasplet priče koju nam je ispričao njegov brat.
- Njegov bratanac, Dušan Reljić, godinama unazad pokušava da sastavi dijelove slagalice koje je vrijeme gotovo zaboravilo.Rođen 1937. godine u Skender Vakufu, Bogoljub je odrastao u vrijednoj i uglednoj porodici u kojoj su rad, poštenje i obrazovanje bili stubovi svakodnevnog života. Njegov otac, Nikola Raljić, bio je pismen i cijenjen među mještanima, čovjek koji je vjerovao da djeca treba da potraže bolji život van sela. Bogoljub je završio osnovnu školu, a 1957. otišao na služenje vojnog roka u Varaždinu. Tamo je održavao kontakt sa stricem iz Pančeva, koji mu je predstavljao uzor u smislu karijere i života u gradu.
Nakon vojske, 1959. godine, Bogoljub se preselio kod strica u Pančevo, gdje je započeo novi život. Učio je obućarski zanat, bio vrijedan i brzo se uklapao u gradski ritam. Živio je u ulici Braće Jovanovića i stekao reputaciju skromnog i tihog mladića. Navodno je tada bio u vezi sa djevojkom koja je ostala trudna. Uprkos poteškoćama, djelovalo je da se njegov život kreće u dobrom pravcu.
- Međutim, sve se promijenilo iznenada. Jednog dana, nakon večernje šetnje, Bogoljub se nikada nije vratio kući. Prvih dana niko nije paničio – mislilo se da je kod prijatelja ili da je imao neku neplaniranu obavezu. Ali kako su dani prolazili bez ikakvih vijesti, porodica je postajala sve zabrinutija. Imajući u vidu politički kontekst tadašnje Jugoslavije, strah od službi poput OZNA-e ili UDBA-e bio je prisutan. Porodica se bojala da prijavljivanjem nestanka može ugroziti druge članove, naročito one u vojsci.
Počela su pisma, upiti, i nade koje su se gasile. Porodica je kontaktirala rodbinu, prijatelje, pa čak i vlasti, ali bez uspjeha. Niko nije imao informaciju o tome gdje bi mogao biti. Iz njegovog rodnog sela u Bosni također su potvrdili da se nije vratio kući, niti je slao bilo kakve vijesti.
- Ubrzo nakon nestanka, porodicu je posjetila nepoznata djevojka koja je tvrdila da je trudna sa Bogoljubom. Došla je sa pitanjem: „Da li ovdje živi Bogoljub Raljić?“ Porodica joj je saopštila istinu, a djevojka je još nekoliko puta dolazila, ali nikakvih informacija više nije bilo. Dušan danas vjeruje da je dijete rođeno 1960. ili 1961. godine, te smatra da bi potomak mogao biti ključ za razotkrivanje tajne.
Jedan od rijetkih trenutaka nade dogodio se nekoliko godina kasnije, kada je jedan od Bogoljubove braće, Anđelko, u kafani na železničkoj stanici u Novom Sadu, primijetio ženu i dječaka koji je ličio na Bogoljuba. Žena mu je prišla s istim pitanjem koje je porodica već čula: „Poznajete li možda Bogoljuba Raljića?“ Zatečen i uplašen, Anđelko je izgovorio da ne zna o kome je riječ i brzo napustio lokal. Idućeg dana vratio se na istu stanicu, nadajući se novom susretu – ali žena se nikada nije pojavila. Cijeli život se kasnije kajao zbog toga što nije reagovao odlučnije.
- Iako je prošlo više od 64 godine, Dušan ne odustaje. Kroz društvene mreže, forume i online zajednice koje se bave nestalim osobama i istorijskim enigmama, počeo je aktivno tragati za odgovorima. Prije godinu dana, kontaktirao ga je čovjek iz Pančeva po imenu Sejdo Fera, koji je poznavao porodicu i imao određene informacije. Upravo zahvaljujući njemu, Dušan je konačno saznao ime misteriozne djevojke – Milena.
Prema informacijama, Milena je radila u fabrici sijalica i živjela u naselju Tesla, u tadašnjoj ulici Slavka Rodića. Međutim, urbanizacija je promijenila izgled naselja i izbrisala mnoge tragove. Danas je gotovo nemoguće pronaći tačne podatke o njoj, ali Dušan ne gubi nadu.Pred njim stoje dvije moguće verzije sudbine strica. Prva je da je Bogoljub svjesno nestao, iz političkih, ličnih ili porodičnih razloga, i nastavio život pod drugim imenom. Druga, mračnija mogućnost jeste da mu se dogodilo nešto tragično, možda povezano sa tadašnjim političkim prilikama ili nekom nesrećom koja nikada nije zvanično evidentirana.
- Bez obzira na to, Dušanova potraga nije samo porodična. Ona je i simbolična – potraga za istinom, pravdom i zatvaranjem nedovršenog poglavlja koje opterećuje generacije. Ako neko prepozna ime, lice, ili se sjeća Milene ili djeteta koje bi danas imalo oko 63 godine – bilo kakva informacija može donijeti završetak ove tihe drame. Jer ponekad, istina ne traži objašnjenje – samo priliku da bude izgovorena.
