U vremenu u kojem sve češće svjedočimo nasilju nad ženama, ova tema postaje neizbježno pitanje društvene svijesti i savjesti. Mediji gotovo svakodnevno donose priče u kojima su žene žrtve nasilja u sopstvenim domovima, mjestima koja bi trebala pružati sigurnost i ljubav.
- Ono što dodatno potresa jeste činjenica da ni poznate ličnosti nisu pošteđene ovakvih iskustava.Jedna od žena koje su otvoreno progovorile o svom bolnom iskustvu jeste Svetlana Ceca Kitić, nekadašnja rukometna reprezentativka, proslavljena sportistkinja koja je godinama nosila dres sa državnim grbom i donosila pobjede. Iza sportske slave i osmijeha pred kamerama, krila se duboka patnja zbog porodičnog nasilja koje je trpjela od strane partnera.
Ceca je godinama šutjela, noseći bol i strah u sebi, sve dok nije odlučila da o tome progovori. Kako sama kaže, tek tada je osjetila olakšanje. Nije bilo lako, jer je osjećala stid i sramotu, iako nije bila krivac. Živjela je sa uvjerenjem da će ćutanje zaštititi nju i porodicu, ali je vremenom shvatila da upravo otvoren razgovor o nasilju može pomoći drugima da se oslobode iz sličnih situacija.
- Zlostavljanje koje je preživjela nije bilo samo verbalno ili emocionalno – bilo je fizičko, brutalno i teško. Opisala je trenutke kada je strah za sopstveni život postao svakodnevnica. Zlostavljači, kako navodi, ne nanose uvijek vidljive rane; ponekad su te povrede toliko duboke i lične da ih je teško podijeliti sa bilo kim. Ipak, bile su tu i one vidljive, one koje ostavljaju modrice i dovode žrtvu do tačke kada se čini da više nema izlaza.
U jednom od najtežih trenutaka, kada je osjećala da je dosegla granice izdržljivosti, rekla je partneru da više ne može i da ga moli da je “ubije”, jer s njim više ne želi da ostane. Te riječi nisu bile odraz slabosti, već posljednji pokušaj da spasi sebe, da izgovori ono što je godinama ćutala. Bile su to riječi očajanja, ali i hrabrosti, jer upravo tada je počeo njen put ka oslobađanju.
- Njena borba je trajala godinama – pet do šest godina proživljenih u stalnom pritisku, u tišini i bolu. Ali, uspjela je. Napustila je nasilnika, a u najtežem trenutku, kako kaže, spasila ju je prijateljica Mara, koja joj je doslovno spasila život. Takva podrška, kada dođe iz kruga bliskih osoba, često bude ključna. Zato je važno da se o nasilju ne ćuti, jer podrška i razumijevanje okoline mogu biti presudni.
Cecina priča nije samo lična ispovijest – ona je poziv svim ženama da ne trpe nasilje, da ne vjeruju da su same i da ne misle kako su slabije ako progovore. Žrtva nije odgovorna za nasilje koje trpi, i nijedna žena ne treba da se stidi zbog toga što je bila zlostavljana. Stid treba da pripadne onome ko je čini zlom, ne onome ko ga preživljava.
- Njena odluka da javno govori o ovome je snažna poruka društvu da nasilje ne bira, da pogađa i poznate i nepoznate, i da su potrebni hrabrost, podrška i sistemska pomoć kako bi se žene osjećale sigurno. Ceca danas govori ne samo u svoje ime, već u ime svih onih koje još ćute, koje se boje, koje čekaju da se nešto promijeni.
Ona je dokaz da izlaz postoji, da nije sramota tražiti pomoć i da snaga nije u trpljenju već u oslobađanju. Svaka izgovorena riječ, svaka podijeljena priča doprinosi stvaranju svijeta u kojem se nasilje neće tolerisati, već će se prepoznavati, prijavljivati i sankcionisati.
- U vremenu u kojem se sve više govori o pravima žena, neophodno je da ovakve priče ne ostanu samo medijski trenutak. Potrebna je stalna edukacija, podrška i sistemska zaštita žrtava, kao i jasno društveno stajalište – nasilje nije i ne smije biti privatna stvar. Ceca Kitić je danas simbol žene koja je preživjela, pobijedila i odlučila da o tome govori kako bi druge žene znale: nisu same.
