U današnjem ćlanku donosimo Vam priću o Snežana – nedonošče sa sedam mjeseci, bez četiri prsta na lijevoj i jednog na desnoj ruci. Ne propustite……
Rođena bez prstiju, odbačena, ali ne i slomljena: Snežana iz Beograda danas stvara čuda
- Početkom šezdesetih godina, mnoge porodice sa juga Srbije u kolonama su odlazile u Vojvodinu, tragajući za boljim životom. Među njima su bili i Snežanini roditelji — tada još stranci jedno drugom. Sudbina ih je spojila nadomak Novog Sada, gdje su se upoznali, zavoljeli i vjenčali. I baš iz te ljubavi, rođena je Snežana – nedonošče sa sedam mjeseci, ali i bez četiri prsta na lijevoj i jednog na desnoj ruci.
Porodica je bila u šoku, otac slomljen. Njegova prva reakcija bila je zastrašujuća – zatražio je od supruge da djetetu daju injekciju koja bi okončala njen život. Nazvao ju je “Božjom kaznom”. Srećom, majka ga nije poslušala.
Nakon njenog rođenja, otac odlazi u Njemačku, a Snežana sa majkom seli kod bake i djeda, u selo blizu Leskovca. Tamo je djetinjstvo bilo teško, ali i ispunjeno ljubavlju. Iako su je ljudi posmatrali kao “čudo”, baba i djed su je obasipali pažnjom. Već sa šest godina počela je da pjeva na lokalnim manifestacijama — “Susreti sela”. Sitna i krhka, ali s glasom punim emocije, ostavljala je publiku u suzama.
- Do jedanaeste godine osvajala je brojne nagrade. No, kad joj se otvorila prilika života — nastup pred poznatim voditeljem u Berlinu — odbila je sve zbog ljubavi. Suprug je bio nesiguran, plašio se da će ga napustiti ako postane slavna. I tako je Snežana odustala od sna.
Drugi san – medicina – srušio joj je sistem. Htjela je da postane doktorica, ali joj zbog nedostatka prstiju nije bilo dozvoljeno da upiše medicinsku školu. To joj je bio prvi pravi životni udarac.
Kada se iz sela preselila u Beograd, suočila se s okrutnošću gradske djece. Trebalo im je dugo da je prihvate. Svake noći plakala je za bakom i djedom. Ipak, stisla je zube i završila školu.
Najveći izazov bio je pronaći posao. Gdje god bi se pojavila, odbijali su je bez šanse da pokaže šta zna. Smatrali su je “nesposobnom”, čak se i gadili njenog izgleda. Jedini posao koji je mogla da dobije bio je – spremačica. I tu su joj uskraćivali osnovna zaduženja. Nisu joj dozvoljavali da koristi nož ili mašinu za suđe, iako je kod kuće imala dvoje djece.
- I taman kad je pomislila da je život definisao granice njenih mogućnosti, dogodilo se čudo. U šestom mjesecu trudnoće osjetila je snažnu potrebu da naslika ikonu Svete Petke. Nikad prije nije slikala. U naletu inspiracije, uzela je stiropor, terpentin boje i sunđer umjesto četkice, i počela da slika. Ikonu je stvorila iz glave, bez uzora. Kada je završila, bol u rukama je nestao.
Sveštenik, koji je kasnije vidio tu ikonu, zanijemio je od prizora. Rekao joj je: “Nastavi da slikaš, ovo je nevjerovatno.” Fasciniralo ga je što je na ikoni bilo prikazano lice Svete Petke, ali i još neko lice u pozadini – kao da ona nekoga štiti.
Najveće čudo bilo je to što terpentin nije uništio stiropor, što se inače ne događa. Profesionalni slikari koji su pokušali istu stvar, svjedočili su da je njihov stiropor potpuno izgorio. Njena ikona je i nakon 25 godina ostala netaknuta.
- Tako je Snežana zakoračila u svijet ikonopisa. Tokom bombardovanja 1999. godine, ponovo je osjetila bol u šakama. Slikala je četiri ikone za svaki zid podruma u kojem su se krili. Prva je bila Beli Anđeo, zatim Sv. Vasilije Ostroški, Sv. Petka i Arhangel Mihailo.
Njene ikone su danas širom svijeta — u manastirima, crkvama, domovima, a njen rad je blagosiljao i poznati arhimandrit otac Gavrilo. Drugi blagoslov dobila je u manastiru Lepavina, i to opet od sveštenika po imenu Gavrilo.
Snežana je od “Božje kazne” postala Božji dar.
Ona ne traži sažaljenje, niti priznanje. Sve što želi jeste da slika do kraja života i ostavi trag za sobom. Njene ikone nisu samo slike – one su njeno srce, njena vjera i njena borba.
Na kraju poručuje:
“Ja jesam invalid, ali sebe nikada nisam tako gledala. Bog kad nešto uzme, uvek nešto i da. Zahvalna sam mu na svemu
