Upozorenje iguman manastira Tumane, otac Dimitrije Plećević,ko se nebi smio prićestit,saznajte u nastavku ćlanka…
- Pričešće nije običaj – ono je sveti trenutak, sveto sjedinjenje čovjeka s Bogom. Ali iako su vrata Crkve svima otvorena, ne bi svako trebalo da pristupi Svetoj čaši, upozorava iguman manastira Tumane, otac Dimitrije Plećević. Njegove riječi nose posebnu težinu jer dolaze iz duhovnog središta koje hiljade ljudi svake godine posjećuju tražeći molitvu, smirenje i milost.
“Pričešće je najdublji izraz ljubavi Božje prema čovjeku”, kaže iguman, naglašavajući da taj trenutak ne smije biti rutinski čin, niti religiozna navika, već susret sa samim Hristom, koji zahteva duboku vjeru, poniznost i iskreno pokajanje. On dodaje da se u Svetom pismu jasno kaže: “Ko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni.” Ali istovremeno, ako se pristupi nedostojno – to može biti na osudu, a ne na spasenje.
- Zato, pričešće nije za svakoga, već za one koji u svoje srce puste Boga i sa iskrenim trudom nastoje da promijene sebe. Iguman Dimitrije napominje da postoji opasna zabluda u kojoj mnogi vjernici, vođeni pogrešnim shvatanjem, misle da su dostojni samo zato što su ispunili spoljašnje uslove: postili nekoliko dana, izgovorili molitve, otišli na liturgiju.
“Nije dovoljno samo da postimo sedam dana i da time mislimo kako smo ispunili sve što treba”, kaže on. Pravi smisao pripreme nije u broju dana, niti u tehničkom ispunjavanju pravila, već u trudu da se krotimo, popravljamo, odbacimo zlo iz sebe.
Ipak, postoji jedna posebno opasna duhovna iluzija, na koju iguman posebno upozorava:
- Jer ko se oslanja samo na svoju snagu, svoju pravednost, svoju svetost – zaboravlja Boga, a upravo je zajedništvo s Njim razlog postojanja pričešća.
Iguman objašnjava i da prava priprema nije samo spoljašnja, već unutrašnja. Ne radi se o tome da postimo kao takmičenje, već da post bude borba sa sobom – sa zavišću, ponosom, ohološću, ogovaranjem, mržnjom. Jer, kako kaže, ako se sve svede na formu, a iznutra ostanemo isti – onda to nije priprema, već obmana.
- Pričešće nas ne smije zateći u duhovnoj ravnodušnosti, u stavu da je sve u redu sa nama, da nemamo šta da mijenjamo, da smo dobri onakvi kakvi jesmo. Bog prima ponizno srce, ne savršeno. Prima iskren vapaj, ne lažnu sliku.
U toj svetoj tajni, mi ne dolazimo da pokažemo koliko smo sveti, već koliko nam je potreban Hristos. Da priznamo: bez Njega smo nemoćni. Da kleknemo pred Njega sa svim svojim slabostima, i da se nadamo – ne zato što smo dostojni, već jer je On milostiv.
- Iguman ističe još nešto važno: nije greška ako se osjećamo nedostojno – to je zapravo dobar znak. Jer, što je čovjek bliže Bogu, to više vidi svoju nesavršenost. Onaj ko zaista osjeća dubinu Svetog pričešća, nikada se neće pohvaliti da je “spreman”, jer zna da pred Bogom – niko nije čist.
“Nadom u Božju pomoć i sa osjećajem nedostojnosti – tako se prilazi pričešću”, zaključuje iguman Dimitrije. I dodaje: “To nije trenutak slave, već trenutak poniznosti, istine, i potpunog predanja.”
Zato, nije važno koliko smo dana postili, koliko smo molitvi pročitali, već koliko smo spremni da priznamo svoju nemoć i prepustimo se Božjoj volji. Samo tada, Sveta čaša nije opasnost, već put spasenja.
