U jednom malom selu u Krajini, tišina je postala glasnija od svih riječi. Arifa i Mehmed Ogrešević, skromni ljudi koji su čitav život radili pošteno i odgajali svoju djecu, danas broje godine otkako im je sin otišao – bez pozdrava, bez objašnjenja. Prošlo je sedam dugih godina otkako se vrata za njim nisu ponovo otvorila.
- “Nismo se posvađali… samo je nestao”, šapatom kaže Arifa dok drži ruke stisnute u krilu, kao da pokušava da zadrži bol koja joj neprestano prijeti da iscuri kroz oči. Njen muž Mehmed sjedi pored nje, nijem i pogleda uperenog u prazno. Moždani udar mu je oduzeo riječi, ali ne i tugu koja mu se jasno vidi na licu.
Njihov dom, nekad ispunjen dječijim smijehom i mirisom domaće hrane, danas je ispunjen brigom i bolom. Dvije kćerke dolaze, pomažu koliko mogu, ali praznina koju je sin ostavio iza sebe – ona zjapi i izjeda.
“Nikad nisam mogla ni pomisliti da će mi dijete samo tako okrenuti leđa”, tiho nastavlja Arifa. “Otišao je kad sam bila u bolnici. Rekao je samo da mu više ne trebamo… i nestao.” Te riječi još uvijek joj paraju srce svakog jutra kada se probudi i svakog puta kada pogleda prema vratima, nadajući se da će ih baš on otvoriti.
- Mehmed, koji je prije tri godine doživio moždani udar, danas je potpuno zavisan od tuđe njege. Ne može govoriti, ne može čitati, ne može sam ni ustati. Arifa, i sama bolesna, brine o njemu danonoćno. “Ne smijem ga ostaviti ni na tren,” govori kroz suze.
Borba sa bolešću i siromaštvom
Porodica Ogrešević nema stalnih prihoda. Bez penzije, bez bašte koju je Arifa godinama uzgajala, prepušteni su milosti komšija i rijetkih prijatelja. Svaki dan je nova borba – za lijekove, za hranu, za snagu.
Ipak, najveća rana nije materijalna. Najveća rana je njihov sin.
“Više puta smo ga vidjeli u gradu,” priča Arifa. “Prešao je na drugu stranu ulice da nas ne vidi. To neću zaboraviti dok sam živa.” Glas joj podrhtava dok to govori, ali oči su joj uprte u jednu tačku, kao da još uvijek vidi sina kako odlazi i ne okreće se.
- “Samo želim da ga vidim. Ne tražim ništa, samo da znam zašto je otišao. Ako sam pogriješila, da mi kaže… da umrem mirna.”
Majčinska ljubav ne poznaje granice
Arifa ne krije da bi mu oprostila sve. Sve što je rečeno, sve što je učinjeno, sve ove godine tišine. “On ima gdje da se vrati. Vrata su mu uvijek otvorena. Samo želim da ga zagrlim, da smirim Mehmeda. On je potreban svome ocu više nego ikada.”
Sedam godina tišine u ovoj kući nisu izbrisale ljubav roditelja prema svom djetetu. Neizvjesnost je najgora kazna – i za Arifu i za Mehmeda.
Dok sjede u skromnoj sobi, okruženi starim fotografijama na zidovima, njihova jedina želja ostaje ista: “Da nas još jednom pogleda u oči i da znamo da je dobro.”
Jer majka, bez obzira na sve, uvijek čeka. Čak i kada niko drugi ne bi.
