Muzički svijet izgubio je još jednog tihog velikana. Teri Rid, britanski roker prepoznatljiv po nadimku „Superlungs“ zbog izuzetno moćnog vokala, preminuo je u 75. godini života. Vijest o njegovoj smrti pogodila je kako fanove, tako i kolege muzičare širom svijeta. Posebno snažno odjeknula je jer je svega mjesec dana ranije bio prisiljen da otkaže turneju zakazanu za jesen, što je tada pripisano komplikacijama vezanim uz liječenje raka.
- U julu je putem njegovih društvenih mreža objavljeno da mora odgoditi koncerte širom Britanije, Irske i Norveške. Tada je napisano da je razočaran jer je prethodna turneja prošla sjajno i da se iskreno radovao povratku na scenu – pogotovo jer su neki gradovi na listi bili njegovi debiji. Nažalost, planovi su prekinuti.
Rođen 1949. godine u Kembridžširu, Teri Rid je karijeru započeo kao pjevač u bendu Piter Džej i Džejvokeri, ali se ubrzo izdvojio kao solo izvođač. Već 1966. godine bio je predgrupa Rolingstonsima, a ubrzo je dijelio bine s imenima kao što su Kriim, Flitvud Mek i Džetro Tul. U Londonu tog vremena, bio je neizostavan dio muzičkog pejzaža – mladić sa nevjerovatnom energijom i prijateljstvom s Džimijem Hendriksom.
Mnogi će ga pamtiti kao čovjeka koji je rekao „ne“ Led Cepelinu. Kada su Džimi Pejdž i ostatak ekipe bili u potrazi za vokalom, Rid je odbio ponudu. Umjesto toga, preporučio je Roberta Planta i bubnjara Džona Bonama, čime je, bez namjere, pomogao da nastane jedan od najvećih bendova svih vremena. Sličnu ponudu dobio je i od Dip Perpla – i opet rekao „ne“. Odluku nikada nije zažalio. U intervjuu za britanski Guardian, sa osmijehom je rekao: „Dao sam im pola benda, zar to nije dovoljno?“
- Njegov autentični muzički pravac bio je potpuno u skladu s njegovim karakterom – odan sebi, iskren i uvijek na margini komercijalnog uspjeha. Tokom karijere, izdao je sedam albuma, među kojima se posebno ističe “Seeds of Memory” iz 1976. godine, koji i danas ima kultni status među zaljubljenicima u britanski rok.
Kako piše Muzika.hr, iako nikada nije dosegao popularnost sličnu kolegama iz tadašnjeg vrha, njegovo ime izaziva poštovanje: „Rid je možda odbio priliku da bude zvijezda, ali nikada nije prestao biti muzičar u najčistijem smislu.“ (Muzika.hr, avgust 2025)
Njegov rani rad iz šezdesetih godina, naročito debi “Bang Bang, You’re Terry Reid” iz 1968, predstavio ga je kao vokalnu silu. Tokom osamdesetih se povukao iz prve linije i posvetio radu u studiju, sarađujući s imenima poput Dona Henlija i Marijan Fejtful. Iako povremeno u tišini, njegova karijera nikada nije potpuno utihnula – album “The Driver” iz 1991. i kasniji “The Other Side of the River” iz 2016. potvrdili su da i dalje ima šta da kaže.
- U jednom od svojih posljednjih intervjua, govoreći za Classic Rock Magazine 2024. godine, Rid je rekao: „Muzika mi je uvijek bila igra. Pjevao sam po kafanama kao klinac, moj otac je znao reći – ti si izgleda jedini pjevač u selu gdje nema vodoinstalatera.“ Tom rečenicom, u svom prepoznatljivom humoru, sažeo je cijelu svoju filozofiju.
Na vijest o njegovoj smrti, reagovali su mnogi. Gitarista Džo Bonamasa nazvao ga je „jednim od najvećih glasova koje je rokenrol imao“, naglasivši koliko mu je Teri značio kao mentor i čovjek.
Uredništvo portala Glas.ba navodi: „Ridova smrt ostavlja prazninu u svijetu autentičnog roka. U vremenu prepunom digitalne buke, njegov organski pristup i iskrena interpretacija podsjećaju na ono zbog čega muzika vrijedi.“ (Glas.ba, 07.08.2025.)
Ono što mnogi ne znaju jeste da je Teri sve do kraja bio posvećen nastupima. Iako narušenog zdravlja, san mu je bio da turneju iz 2024. ponovi u još većem formatu. Smrt ga je pretekla, ali ono što nije mogla da izbriše jeste trag koji je ostavio.
- Preminuo je okružen porodicom, ostavivši iza sebe suprugu Anet. Ostat će upamćen ne po listi hitova, već po glasu koji je imao snagu razbiti staklo i dotaknuti dušu – i po tome što je uvijek birao svoju muziku, a ne tuđu slavu.
Kako ističe regionalni muzički kritičar Aleksandar Dragaš za Jutarnji list, „Terija Rida nisu mogli ni da ukalupe ni da ignorišu. Bio je čovjek izvan formule – jedan od onih koji su birali umjetnost, a ne tržište.“ (Jutarnji list, avgust 2025.)
I upravo zato – nije važno što nije postao globalna zvijezda. Važno je što je ostao svoj. A to je, možda, najteže. I najvrijednije.
