Srpska pravoslavna crkva i njeni vjernici danas obilježavaju uspomenu na svetog mučenika Evsignija, starca iz Antiohije čiji je život obuhvatio nekoliko velikih epoha Rimskog carstva.
- Njegova priča podsjeća na to koliko je vjera bila snaga i u najtežim vremenima progona, ali i kako se čovjek može pokazati kao svjedok istine sve do posljednjeg daha.Evsignije je rođen u Antiohiji i mladost je posvetio vojnoj službi. Bio je vojnik za vreme Dioklecijana i Maksimijana Hlora, a kasnije i Konstantina Velikog i njegovih sinova. Tokom punih šezdeset godina služio je vojsku u carstvima koja su se smjenjivala, ali i u svjedočanstvu bio nepokolebljiv. Posebno je ostalo zabilježeno da je prisustvovao stradanju svetog mučenika Vasiliska, koje je kasnije opisao, pokazujući duboko razumijevanje patnje hrišćana u tim vremenima.
U starosti, kada su vladali Konstantinovi sinovi, povukao se iz vojske i vratio u Antiohiju, svoj rodni grad. Tamo je živio povučeno, ali bogougodno – posvećen postu, molitvi i dobrim djelima. Činilo se da je ostatak njegovog života namijenjen tišini i miru, no sudbina mu je pripremila drugačiji kraj.
- U doba cara Julijana Odstupnika, kada je carstvo ponovo skrenulo sa hrišćanskog puta, Evsignije se našao u neočekivanoj situaciji. Dva zavađena čovjeka na ulici zamolila su ga da presudi u njihovom sporu. On je odlučio pravedno, ali jedna strana nije bila zadovoljna. Ogorčeni čovjek optužio je Evsignija pred carem, nazivajući ga hrišćaninom. Time je starac, iako već daleko od vojne službe, ušao u opasnu sferu sudskog procesa pred samim vladarom.
Kada je stao pred cara, Evsignije se nije povukao niti pokušao opravdati. Naprotiv, otvoreno je ukorio Julijana zbog njegovog odstupanja od vjere i podsjetio ga na primjer Konstantina Velikog, koji je hrišćanstvu donio slobodu. Takva smjelost razbjesnila je Julijana, koji je naredio da se starcu odrubi glava. Tako je Evsignije, u dubokoj starosti, 362. godine stradao i preselio se u carstvo nebesko. Njegova smrt postala je simbol hrabrosti i nepokolebljive vjere.
Besjeda vezana za ovaj praznik jasno podsjeća na moć pokajanja. „Samo ako grešnici prestanu činiti zlo i nauče se dobru, pristupe Gospodu sa smirenošću i iskrenim pokajanjem, postaće beli kao sneg“, kaže tumačenje. U ovim riječima leži univerzalna poruka – čovjek se može očistiti od grijeha samo kroz svjetlost Božju. Kao što platno ne može postati bijelo samo pranjem u vodi ili pepelu, tako se ni duša ne može očistiti bez susreta sa Božjom svjetlošću.
- Evsignijev primjer postavlja pitanje – koliko smo danas spremni stati u odbranu istine, bez obzira na posljedice? U vremenu kada se vrijednosti često relativizuju, život jednog starca iz IV vijeka ostaje svjetionik koji pokazuje da snaga duha nadilazi strah od smrti.
Kako navodi Srpska pravoslavna crkva, ovakvi praznici ne služe samo podsjećanju na istorijske događaje, već i osnaživanju vjernika da u sopstvenim životima pronađu hrabrost da slijede vjeru. U liturgijskim tekstovima posebno se naglašava da mučenici nisu samo tragične figure, već živi dokaz da se kroz patnju i smrt može zadobiti vječni život.
Prema riječima sveštenika iz Eparhije niške, mučenici poput Evsignija predstavljaju temelj crkvene tradicije. Njihova stradanja svjedoče o tome da vjera nije samo privatna stvar, već životna snaga koja oblikuje društvo. „Oni su svjetionici na putu spasenja, jer su pokazali kako se ljubav prema Bogu stavlja ispred svega zemaljskog“, naglašavaju iz Eparhije.
- Domaći teološki portal Teologija.net podsjeća da ovakvi praznici imaju i širu dimenziju: oni okupljaju zajednicu vjernika, podsjećaju na solidarnost i uče da svaka generacija mora pronaći svoje „mučenike“, odnosno ljude spremne da svjedoče istinu. U vremenu kada su izazovi drugačiji – ne kroz fizičke progone, već kroz iskušenja modernog svijeta – Evsignijev primjer ostaje jednako snažan.
Molitva koja se danas upućuje svetom Evsigniju nosi duboku simboliku: „Mučenik Tvoj, Gospode, u stradanju svome primi nepropadljivi venac, jer, imajući pomoć Tvoju, pobijedi mučitelje i razori drskost demona. Njegovim molitvama spasi duše naše“. Ona izražava vjeru da mučenici svojim primjerom i dalje posreduju, štiteći one koji im se obraćaju sa iskrenom nadom
