Američki bračni par, Dona i Vejner Džonson, doživio je šokantnu spoznaju koja je iz temelja promijenila njihovu svakodnevicu. Sve je počelo sasvim bezazleno kupovinom kompleta za kućno testiranje DNK.
- Radoznalost i želja za zabavom pretvorile su se u otkriće koje je otvorilo vrata jednoj od najvećih noćnih mora za roditelje. Kada su stigli rezultati, otkrili su da njihov sin, začet u klinici za vantelesnu oplodnju, nije biološko dijete muža, već da je došlo do kobne greške u medicinskoj proceduri.
Scena u bolnici, kada su zajedno pregledali rezultate, bila je poput kadra iz filma. Pored Doninog imena jasno je pisalo „majka“, dok je pod rubrikom „otac“ stajalo zlokobno – „nepoznato“. U tom trenutku Vejner je ostao bez riječi. Njegova prva pomisao bila je da je riječ o administrativnoj grešci, nešto što će se lako razjasniti. Međutim, dodatna testiranja su potvrdila ono najgore: njihov stariji sin jeste rođen zahvaljujući Doninoj jajnoj ćeliji, ali oplodnja je izvršena spermom potpuno nepoznatog donora.
- Ovo saznanje otvorilo je more pitanja i emocija. Na prvi mah, Dona je mislila da je riječ o tehničkom propustu laboratorije, ali dalja analiza DNK jasno je pokazala da su njihova dva sina polubraća, a ne rođena braća. Greška klinike postala je nesporna. U jednom danu, njihov svijet se srušio i pred njima se otvorila dilema kako nastaviti dalje.
U razgovoru za američke medije, Vejner je priznao da mu je bilo gotovo nemoguće povjerovati da se ovako nešto moglo dogoditi. „Svi znamo da greške postoje, ali nikada ne pomislite da će vas pogoditi lično,“ rekao je. Uprkos ogromnom šoku, supružnici su se složili u jednom – ljubav prema njihovom sinu ostaje ista. „On je i dalje naše dijete. Ništa ne može promijeniti ono što osjećamo“, istakli su u više navrata.
Njihova odluka da djetetu kažu istinu došla je tek godinu dana kasnije. U međuvremenu su pokušavali da sami sebi objasne šta se dogodilo, ali i da pronađu način da sačuvaju porodičnu harmoniju. Kada su napokon sjeli sa sinom i rekli mu što su saznali, bio je to bolan, ali i oslobađajući trenutak. Dječak je saznao da njegov biološki otac nije čovjek koga je zvao tatom cijelog života.
- Nakon toga uslijedila je potraga za njegovim pravim biološkim ocem. Poslije mjeseci istraživanja i kontaktiranja, uspjeli su da ga pronađu. Taj razgovor, kako ga je opisao Vejner, bio je „najluđi u životu“. Muškarac, čija sperma je korišćena tokom postupka, tog dana je i sam bio u klinici sa svojom partnerkom. Nije imao pojma da je došlo do zamjene, niti je ikada mogao pretpostaviti da će jednog dana primiti poziv od porodice koju ne poznaje.
Ova priča nije samo emotivno potresna, već otvara i ozbiljna pitanja o odgovornosti medicinskih ustanova. Bračni par Džonson odlučio je da tuži kliniku zbog nemara i propusta. „Ovo kroz šta smo prošli bilo je strašno. Ne želimo da se nešto slično dogodi drugima“, izjavio je Vejner, dodajući da je bol još veća jer nisu naišli na razumijevanje i empatiju od same ustanove.
Ovakvi slučajevi nisu strani ni našim prostorima. „Blic“ je ranije pisao o paru iz Srbije koji je nakon slične procedure godinama živio u neznanju, sve dok testovi nisu pokazali neslaganje u genetskom materijalu. U članku se naglašava da ovakvi događaji ruše povjerenje u medicinske institucije, te da je neophodna stroža kontrola i nadzor nad radom klinika koje se bave vantjelesnom oplodnjom.
- I „Kurir“ je izvještavao o temama vezanim za vantjelesnu oplodnju, posebno naglašavajući psihološki pritisak kojem su parovi izloženi. Kada se tome doda rizik od medicinskih grešaka, posljedice mogu biti razorne. U jednom od tekstova Kurira istaknuto je da porodice ne prolaze samo kroz fizički i finansijski teret postupka, već i kroz ogromne emotivne oscilacije, koje u ovakvim situacijama postaju još dramatičnije.
Na sve to nadovezuje se i „Hello“ magazin, koji je u svojim reportažama često isticao da su priče o roditeljstvu, ma koliko bile teške, i dalje priče o ljubavi. Hello je naglasio da bi slučajevi poput ovog iz Amerike trebalo da budu podsjetnik društvu da empatija mora postojati, kako prema roditeljima, tako i prema djeci, koja su u cijeloj priči najosjetljivija.
Dok traje pravni postupak, Džonsonovi nastavljaju da žive kao porodica. Naglašavaju da njihov sin nikada neće biti „manje njihov“ zbog greške klinike. Ipak, žele pravdu – ne samo za sebe, već i za druge parove koji se mogu naći u sličnoj situaciji. Njihova priča postaje simbol borbe za prava roditelja i djece u eri kada medicina pruža čuda, ali ponekad i bolno podsjeća na svoju nesavršenost.
- U konačnici, priča Džonsonovih nije samo medicinski skandal, već i podsjetnik na to koliko je porodica više od biologije. Ljubav, posvećenost i briga ono su što čini roditeljstvo, a ne isključivo DNK rezultati. Greške klinike mogu se ispraviti kroz sud i sistemske promjene, ali vezu između roditelja i djeteta ništa ne može poljuljati. Upravo ta poruka ostaje najsnažnija u cijeloj ovoj emotivnoj i bolnoj priči.
