Danas vam donosimo priču o ženi koja se hrabro odlučila udat za čovjeka koji je iz Njemčke i koji je tvrdio da je bogat i kako joj može sve obezbjedit.Naime nakon udaje nju je dočekalo nešto sasvim drugo.
- Kada je 2014. godine napustila Bosnu i otišla u Njemačku, Hana nije ni slutila da će joj život krenuti pravcem koji nikada nije planirala. U Bosni je imala frizerski salon, skroman posao koji je voljela, ali željela je više. Plan joj je bio jasan – otići na nekoliko mjeseci, zaraditi dovoljno novca da sebi kupi automobil, pa se vratiti i nastaviti tamo gdje je stala. Međutim, umjesto privremenog boravka, uslijedila je priča koja će joj obilježiti narednu deceniju.
Na samom početku nije bilo lako. Jezik nije znala, nikoga bliskog nije imala, a prvi dani bili su obilježeni strahom i nesigurnošću. Prisjeća se da je dolazak u Njemačku izgledao kao hod kroz nepoznato: „Nisam znala ni kako da kupim hljeb, zaključavala sam vrata svake noći i pitala se šta me snašlo.“ Uprkos svemu, odlučila je da ostane. Majka ju je upozoravala da život u inostranstvu nije bajka i da ljudi tamo znaju da varaju, ali ona je vjerovala da mora probati.
- Sudbonosni trenutak došao je nakon nekoliko sedmica. U restoranu, gdje je otišla s poznanikom, upoznala je starijeg gospodina, tada već u poznim osamdesetim. On joj je, preko prevodioca, predložio da sklope brak – ali ne iz ljubavi, već iz obostrane koristi. Hana bi dobila papire i sigurnost, a on njegu i društvo u starosti. „Interes moj, interes tvoj,“ rekao joj je, a ona, iako iznenađena, shvatila je da u tim riječima ima logike.
Imala je pedeset godina i nije željela više graditi život iz početka. Penziju u Njemačkoj teško bi zaradila, a krediti kod kuće pritiskali su je. Kada joj je taj čovjek dao pet hiljada eura da otplati dugove, Hana je shvatila da se pred njom otvara put koji, iako neobičan, donosi sigurnost. Njena porodica u Bosni nije bila oduševljena, ali je nisu ni odbacili. „Nije meni bilo do udaje,“ priznaje, „ali znala sam da moram misliti na budućnost.“
Život s njim bio je drugačiji od svega na šta je navikla. Nije bio nemoćan, niti je tražio previše. Ona je kuhala, čistila i vodila domaćinstvo, a on je, unatoč godinama, bio prilično pokretan. Putovali su zajedno, obilazili mjesta, a Hana priznaje da ga nikada nije morala njegovati kao bolesnika – sve do trenutka smrti, kada ga je prvi put okupala. „Cijeli život sam imala strah od mrtvaca, ali tad sam morala,“ priča, „i shvatila da ni to nije kraj svijeta.“
- Njegova djeca nisu pravila probleme. Kada je umro, sjeli su zajedno kod notara i razgovarali o nasljedstvu. Hana im je otvoreno rekla da kažu ako smatraju da je nešto uzela što joj ne pripada. Ali oni su prihvatili njeno mjesto u njihovom životu, iako je bila strankinja koja se udala za njihovog oca. Tek tada je saznala da on ima i četvrtog sina za kojeg ranije nije znala, ali ni to nije promijenilo odnos prema njoj.
Život u Njemačkoj nije bio uvijek fer. Nekoliko puta su je poslodavci i kolege pokušali prevariti, ali se nije dala. Hana je pokazala upornost – išla je na sud i dobila svaku parnicu. „Nisu me slomili,“ kaže. Uprkos svim poteškoćama, naučila je jezik, snašla se i izgradila svoj život daleko od rodnog kraja.
Danas, skoro deset godina kasnije, Hana ima sigurnost koju je tražila. Muž joj je ostavio penziju od 500 eura, a uskoro će početi primati i svoju. Zajedno će to, kako kaže, biti dovoljno da se vrati kući u Bosnu i živi mirno. „Meni više ne treba. Da imam da jedem i pijem, da ne zavisim od nikoga – to mi je dovoljno.“
Ono što posebno naglašava jeste činjenica da u Njemačkoj postoji sistem koji omogućava da preživjeli bračni partner naslijedi penziju. Tako Hana sada ima dvije – njegovu i svoju. „S vremenom će samo rasti, i to mi daje sigurnost,“ objašnjava. Planira da se 2025. vrati u rodni kraj i provede starost tamo gdje je i počela život.
- Priča Hane nije jedinstvena. Stotine žena i muškaraca s Balkana suočili su se sa sličnim izborima – između povratka u siromaštvo ili ostanka u tuđini pod neobičnim uslovima. Prema podacima Saveza samostalnih sindikata BiH, sve više građana odlazi u inostranstvo, dok povratak rijetko ko planira, osim kada ostvare penziju. Upravo ta sigurnost mnogima postaje jedini motiv da istraju u nepoznatom.
Sociolozi s Univerziteta u Sarajevu objašnjavaju da ovakve odluke često izazivaju osudu okoline, ali i da se ne mogu posmatrati crno-bijelo. „Ljudi odlaze jer žele dostojanstven život, a brakovi iz interesa nisu rijetkost. U njima se ne traži ljubav, nego sigurnost, što u suštini odražava duboku ekonomsku i socijalnu nesigurnost regije,“ navodi se u jednoj studiji.
- Hana priznaje da nikada nije maštala o takvom životu, ali da se ne kaje. „Da sam ostala u Bosni, ne znam kako bih živjela. Ovako imam bar nešto svoje,“ kaže. Njena priča pokazuje da put ka sigurnosti često vodi preko odluka koje ne izgledaju romantično, ali jesu realne i praktične.
Danas, kada se osvrne na sve što je prošla, kaže da je naučila cijeniti ono malo što ima. „U Bosni imam kuću, familiju i sada penziju. To mi je dovoljno. Nisam htjela luksuz, htjela sam mir.“
Za mnoge koji sanjaju o odlasku, njena priča može biti podsjetnik da život u inostranstvu nije uvijek onakav kakvim se predstavlja. Sloboda i sigurnost često dolaze s cijenom, a svaki izbor nosi svoje posljedice. Hana je izabrala put koji je možda za druge nerazumljiv, ali za nju je značio šansu da osigura starost i dostojanstvo.
