Životne priče često nadmaše fikciju, a sudbina Bogoljuba Raljića iz Kneževa (nekadašnjeg Skender Vakufa) već više od šest decenija ostaje obavijena velom misterije.
- Njegov nećak, Dušan Raljić, i danas, u 58. godini života, neumorno traga za tragovima voljenog ujaka. Ono što je počelo kao obična porodična potraga pretvorilo se u priču nalik filmskom scenariju – spoj nade, sjećanja, slučajnih susreta i duboko usađene želje da se pronađe istina.
Bogoljub je rođen 1937. godine, a nakon odsluženja vojnog roka 1959. preselio se u Pančevo kod strica, kako bi izučio postolarski zanat. Porodica ga je poslala s namjerom da započne novi život, daleko od teških zima i poljoprivrednih poslova rodnog kraja. Bio je vrijedan i brzo je savladao zanat, a uz to je imao i djevojku za koju se pričalo da čeka dijete. Njegova budućnost izgledala je čvrsto iscrtana – posao, porodica, miran život.
- Ali jedne večeri sve se prekinulo. Bogoljub se nije vratio u stan, a kako su dani prolazili, postalo je jasno da je nestao bez traga. Porodica je oklijevala obratiti se vlastima, jer su pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća OZNA i UDBA budno pratile svaki sumnjivi slučaj. Strah od progona i stigme bio je stvaran, pa su u početku tragali sami, pišući pisma i raspitujući se, ali odgovora nije bilo.
Misterija je postala još složenija kada se na vratima porodice pojavila mlada žena. Predstavila se kao Bogoljubova djevojka i priznala da je trudna, ali da ni on sam to još nije znao. Dolazila je više puta, očajnički tražeći svog voljenog, no svaki put uzalud. Dušan Raljić danas vjeruje da bi njihov sin, ako je živ, imao oko 60 godina i nada se da bi upravo on mogao biti nit koja će ga dovesti do odgovora.
Priča dobija dodatne obrise sjećanjem Bogoljubovog brata Anđelka. Jedne večeri, dok je sjedio u kafani kod željezničke stanice u Novom Sadu, primijetio je ženu s dječakom od oko pet-šest godina. Njen uporan pogled i pitanje: “Poznajete li Bogoljuba Raljića?” ostavili su ga zatečenog. Od straha i zbunjenosti odgovorio je da ne zna. Kasnije je, prepričavajući događaj porodici, priznao da ga je dječak nevjerovatno podsjećao na Bogoljuba. Pokušao je još nekoliko puta pronaći tu ženu, ali bez uspjeha. To sjećanje postalo je dodatni teret i izvor pitanja bez odgovora.
- Kako prenosi Telegraf.rs, porodica je godinama pokušavala sve – slali su pisma Crvenom krstu, raspitivali se kod poznanika i rođaka, ali vijesti nije bilo. Dušan Raljić, iako svjestan da je prošlo više od šest decenija, ne odustaje. Posljednje tri godine njegova potraga je posebno intenzivna, pa je uz pomoć ljudi iz Pančeva uspio saznati ime djevojke – Milena. Radila je u Tvornici žarulja i živjela u ulici Slavka Rodića. Danas ta ulica ima drugo ime, naselje je promijenilo izgled, a Milenin život je prekriven istom onom maglom neizvjesnosti kao i Bogoljubov.
Za Dušana, svaka nova informacija je tračak nade. On kaže da postoje samo dvije mogućnosti – da je Milena promijenila identitet ili da je više nema. Ali vjeruje da bi njihov sin, ako je živ, mogao donijeti rasplet priče. “Želja mi je da ga upoznam, jer dijelimo krv i sudbinu. Ako već ne mogu pronaći ujaka, neka barem ostane porodična veza kroz njegovo dijete,” poručuje.
U domaćoj javnosti ovakve priče podsjećaju na nerazjašnjene nestanke i sudbine koje su obilježile prošli vijek. Kako je prenio Blic, slični slučajevi iz pedesetih i šezdesetih godina često su ostajali u sivoj zoni – između stvarnog nestanka, ilegalne emigracije i straha od represivnih službi. Mnoge porodice ni danas nemaju odgovore o sudbini svojih bližnjih, a potraga za istinom prenosi se s generacije na generaciju.
- Psiholozi ističu da ovakvi dugotrajni nestanci predstavljaju “otvorenu ranu” u porodici. Prema riječima stručnjaka s Filozofskog fakulteta u Beogradu, svako novo sjećanje ili informacija bude nadu, ali i produžavaju proces tugovanja. “Porodice žive između nade i očaja, što im otežava da pronađu unutrašnji mir,” navode oni. Upravo zato su, dodaju, inicijative poput digitalnih arhiva i porodičnih grupa na internetu od velikog značaja – one daju prostor da se priče čuju i možda povežu s nekim ko ima dragocjene informacije.
Kako piše Nova.rs, potraga Dušana Raljića nije samo privatna priča, već i univerzalna poruka o istrajnosti. Njegova odlučnost pokazuje da ni vrijeme, ni zaborav, ni odsustvo tragova ne mogu ugasiti želju za istinom. Iako ga godine pritiskaju, on i dalje vjeruje da će saznati šta se dogodilo s Bogoljubom – ili makar pronaći nekoga ko nosi njegovu krv i može ispričati drugi dio priče.
- Na kraju, Dušan poručuje da se nada “makar malom veselju” kao završnici ove tragične sage. Njegova priča svjedoči da ljubav i odanost porodici nadilaze decenije i prepreke. Možda Bogoljub Raljić nikada neće biti pronađen, ali dok postoji neko ko ga traži, on i dalje živi u sjećanjima i pričama.
