Priče koje ulaze u Ginisovu knjigu rekorda obično se vezuju za nevjerovatne poduhvate, hrabrost ili egzibicije onih koji su svjesno odlučili da pomjere granice mogućeg. Međutim, sudbina jednog mladića iz Austrije pokazala je da postoje i oni zapisi koji nastaju potpuno nenamjerno, u najstrašnijim okolnostima.
- Andreas Mihavec, tada tek osamnaestogodišnji šegrt, postao je 1979. godine nosilac neslavnog rekorda – čovjek koji je najduže preživio bez hrane i vode u pritvoru. Njegova priča je potresna, ali i fascinantna, jer otkriva do kakvih granica ljudsko tijelo i duh mogu izdržati.
Sve je počelo jednim običnim danom kada se zatekao u automobilu koji je učestvovao u saobraćajnoj nesreći. Iako nije bio krivac, policija ga je privela. Ono što je uslijedilo pretvorilo je njegov život u horor koji traje punih devetnaest dana. Naime, trojica policajaca koji su bili zaduženi za slučaj jednostavno su ga – zaboravili. Svaki od njih vjerovao je da su ostali već pustili mladića, a kada je njegova majka pokušala da sazna gdje se nalazi, nailazila je na zid šutnje i ravnodušnosti. Nemar i nepažnja trojice službenika doveli su do toga da jedan mladi život visi o koncu.
- Mihavec je smješten u ćeliju koja se nalazila u podrumu policijske stanice. Upravo ta lokacija bila je kobna, jer su mu onemogućila da pozivima u pomoć dopre do bilo koga. Vikao je, lupao, nadao se da će ga neko čuti, ali zidovi su bili isuviše debeli, a podrum predaleko od svakodnevne vreve. Prolazili su sati, a potom i dani, a on je ostajao sam u tami, bez hrane i bez izvora vode. Tek kada se iz ćelije počeo širiti neugodan miris, jedan policajac slučajno je otkrio što se krije iza vrata – iscrpljenog, ali još uvijek živog mladića.
Priča je ubrzo dospjela u javnost i šokirala cijelu Austriju. Mladi šegrt proveo je devetnaest dana bez hrane, oslanjajući se samo na kapljice kondenzovane vode sa zidova kako bi ostao živ. Njegova tjelesna težina pala je za čak 24 kilograma, a oporavak je trajao mjesecima. Ipak, činjenica da je preživio smjestila ga je u Ginisovu knjigu rekorda, premda je to posljednja nagrada koju je želio.
Tri policajca – Markus Veber, Hajnc Ceheter i Ervin Šnajder – izvedena su pred sud, ali kako se nije moglo dokazati ko je bio najodgovorniji za nemar, svi su novčano kažnjeni s po oko dvije hiljade eura. Javnost je bila ogorčena, smatrajući da takva kazna nije ni blizu dovoljna u odnosu na ono što je mogao biti smrtni ishod. Izostanak ozbiljnije kazne ostavio je gorak ukus, a sam Mihavec dugo je nosio posljedice, i fizičke i psihičke.
- Ovakvi događaji podsjećaju koliko je krhka granica između svakodnevnice i tragedije. Prema pisanju portala Blic.rs, slične priče o zaboravljenim pritvorenicima i danas se pojavljuju u svijetu, što pokreće pitanje nadzora i kontrole u policijskim institucijama. Stručnjaci naglašavaju da nemar, ma koliko sitan izgledao, u zatvorskim i pritvorskim okolnostima može da preraste u katastrofu. Mihavecov slučaj postao je simbol sistemskih propusta, ali i izdržljivosti jednog čovjeka.
I dok je javnost pratila njegovu borbu za život, ostajalo je i naučno pitanje: kako je moguće da ljudski organizam izdrži gotovo tri sedmice bez osnovne hrane i vode? Ljekari su zaključili da je upravo kondenzovana vlaga na zidovima podruma bila ono što je spasilo njegov život. Pio je kapljice koje su se skupljale po hladnoj površini, a svaki gutljaj značio je još jedan dan nade. To je nevjerovatno svjedočanstvo o instinktu preživljavanja i ljudskoj upornosti u najtežim uslovima.
U Crnoj Gori, portal CdM.me prenio je priču uz naglasak da se radi o jednom od najjezivijih slučajeva u istoriji Ginisovih rekorda. Posebno su istakli emotivnu dimenziju cijelog događaja – majku koja je bezuspješno tražila sina, birokratiju koja je odbijala da reaguje i mladića koji je u tami i samoći čekao da li će ikada vidjeti svjetlo dana. Taj emotivni sloj priče pokazuje koliko sistemske greške mogu uništiti živote običnih ljudi.
- Psiholozi smatraju da su mentalna snaga i vjera u opstanak bili presudni faktori. Mnogi ljudi bi u takvim okolnostima klonuli i izgubili volju za životom, ali Andreas se držao, boreći se sa svakim gutljajem i svakim udahom. Njegova priča se, osim u Austriji, širila i regionom, gdje su je mnogi mediji koristili kao primjer izdržljivosti.
Ipak, ne treba zaboraviti ni širu pouku – da institucije moraju biti odgovorne, da se mora poštovati osnovna procedura i da je ljudski život uvijek na prvom mjestu. Portal Avaz.ba iz BiH istakao je da se ovaj slučaj i danas proučava kao primjer kako kombinacija nemara i nedostatka komunikacije može dovesti do tragedije. U isto vrijeme, istakli su da je Mihavecova volja za životom dokaz da čovjek može izdržati i nezamislive okolnosti, ukoliko ne odustane.
- Danas, decenijama nakon što se sve odigralo, ime Andreasa Mihaveca ostaje zapisano u Ginisovoj knjizi, ali ne kao ponosni podvig već kao podsjetnik na tragediju koja je mogla biti spriječena. Njegova priča služi i kao opomena i kao inspiracija. Opomena sistemima da ne smiju dozvoliti ovakve greške, a inspiracija ljudima da vjeruju u snagu sopstvenog tijela i duha.
Na kraju, svijet ga pamti kao mladog šegrta koji je preživio ono što se činilo nemogućim – devetnaest dana u tami, gladi i žeđi, oslanjajući se samo na kapljice vode sa zidova. Njegova sudbina podsjeća nas da i u najmračnijim trenucima postoji nada, a ponekad je upravo ta nada najjače oružje koje čovjek posjeduje.
