Viktorov povratak nakon šest mjeseci odsustva bio je trenutak koji se urezivao u pamćenje kao oštrica. Kad su se vrata stana otvorila, činilo se kao da je u prostoriju ušao neki drugi svijet – mirisi dalekih gradova, prašina putovanja i težina umora.
- Iza njega je ostajala željeznička stanica, a ispred njega novi život za koji nije bio spreman.Na podu se našla njegova torba, a lice mu je bilo iscrpljeno, gotovo izgubljeno. Pred njim su stajali krevetići u kojima su spavali mali dječaci. Iznenađenje koje ga je dočekalo bilo je preveliko. U njegovim očima nije bilo topline, već samo led i zbunjenost. Kada je saznao da su blizanci stigli dok je bio odsutan, nije osjetio radost. Umjesto toga, iz njega je izbio gnjev.
Njegove riječi bile su hladne i oštre, poput udarca nožem. „Dogovorili smo se za jedno, a sada su tu dva. Planirao sam drugačiju budućnost,“ ponavljao je, dok se razočaranje pretvaralo u bijes. On je mislio na hipoteku, na auto koji je želio, na vlastite planove. Anja je mislila na djecu koju su zajedno stvorili. Njihove vizije nisu se srele – razbile su se poput stakla.
U samo nekoliko trenutaka, ono što je trebalo biti susret pun ljubavi pretvorilo se u razlaz. Viktor je spakovao svoje stvari i otišao, ostavivši iza sebe majku i dva mala bića. Anja nije vikala. Njene suze su pale tek nakon što su se vrata zatvorila. Telefonski poziv majci bio je njen jedini spas. „Možemo li doći k vama? Zauvijek“, izgovorila je kroz suze.
Tako je selo postalo njihov dom. Mirisi zemlje, dimnjaci i domaći kruh bili su njihova nova svakodnevica. Grad je ostao iza njih, zajedno s računima i poljuljanim snovima. Na selu su dječaci rasli, oblikovani prirodom i porodičnim radom.
Kiril je bio ozbiljan, tih i pažljiv. Upijao je sve što mu je djed govorio – od brige o životinjama do sadnje drveća. Već s deset godina znao je stvari koje su mnogi odrasli učili godinama. Denis, njegov brat, bio je sušta suprotnost: energičan, neumoran, uvijek u pokretu. Dok je jedan učio o korijenju i granama, drugi je pravio improvizirana vozila i ganjao seoske dječake.
Takvo djetinjstvo uveliko podsjeća na stvarne slike ruralnog života u Bosni i Hercegovini. Prema pisanju magazina “Buka”, upravo sela postaju utočište za mnoge koji bježe od neizvjesnosti u gradovima, jer pružaju sigurnost, zajedništvo i osjećaj pripadnosti. To je bio i Anjin spas.
Novca nikada nije bilo dovoljno, ali su se snalazili. Ona je predavala u školi, istovremeno podižući sinove. Ponekad bi pomislila kako bi izgledao život da je Viktor ostao. Možda bi bilo više udobnosti, možda bi bilo odmora na moru. Ali te misli su bile prazne – ona je izabrala da gleda naprijed, a ne nazad.
Godine su se nizale, a dječaci su postajali muškarci. Preuzeli su posao u porodici i oblikovali ga u firmu. Njihov trud i rad bili su temelj budućnosti. Bez oca su pronašli snagu u sebi.
I onda, trideset godina kasnije, na vrata se pojavio Viktor. Nije došao kao otac koji je želio zagrliti svoje sinove, već kao čovjek koji traži posao. Njegove oči bile su umorne, a riječi ispunjene žaljenjem. Kiril i Denis slušali su ga mirno, bez velikih emocija. Oni su već imali svoj put, svoj uspjeh. Na kraju su mu dali priliku – postao je radnik u njihovoj firmi, običan instalater.
Al Jazeera Balkans je u svojim reportažama često naglašavala kako se povratak odsutnih očeva ili majki rijetko pretvara u pravu pomirbu. Najčešće ostane samo simboličan susret, gdje djeca pokažu koliko su izrasla i koliko im zapravo taj roditelj više nije potreban. Upravo to se dogodilo i ovdje.
Viktorov pokušaj da se uklopi završio je brzo. On je bio sjena onog čovjeka kojeg su nekada poznavali, stranac bez doma i bez uporišta. Njegovi sinovi, već izgrađeni ljudi, nisu imali potrebu da traže od njega ono što im nikada nije dao. Njihovi životi su bili puni, uspješni i spokojni – upravo zato što su ga naučili preboljeti.
Slične priče prisutne su širom regije. Prema izvještaju “Dnevnog avaza”, napuštanje porodice i kasniji pokušaji povratka često završavaju u tišini i nesporazumima, jer se život bez roditelja nastavlja svojim tokom. Djeca postaju samostalna, a roditelj koji je otišao ostaje samo prolazna uspomena.
- Kada su vrata ponovo zatvorena iza Viktora, u prostoriji su ostala samo dva čovjeka – Kiril i Denis. Njihova sigurnost i mir bili su dokaz da se od tuge može stvoriti snaga, a od boli stabilan temelj. Njihov život bez njega nije bio siromašniji, nego bogatiji jer su sami kročili svojim putem.
Ova priča je dokaz da odsustvo ne mora značiti kraj, već može postati prostor za novi početak. Anja je pronašla snagu u svojoj djeci, a oni u zajedništvu. Viktor je ostao trag prošlosti, ali je upravo njegova odsutnost oblikovala porodicu koja je uspjela. I to je bila njihova najveća pobjeda.
