U današnjem članku vam donosimo jednu priču čovjeka koji se poigrao sa sudbinom.Naime želio je da snimi unutrašnjost zmije i spremio za taj događaj međutim sreća ga nije baš poslužila kako se nadao.
- Priroda uvijek iznova pokazuje koliko može biti fascinantna, ali i zastrašujuća. Ljudi koji joj posvete život ponekad odlaze i do krajnjih granica da bi skrenuli pažnju na njenu moć i važnost njenog očuvanja. Jedan od njih je Paul Rosoli, čovjek koji je više od šesnaest godina posvetio istraživanju i zaštiti životinjskog svijeta. Proputovao je Indoneziju, Brazil, Indiju i Peru, ali ga je posebno privlačila Amazonija i njeni najmisteriozniji stanovnici – zelene anakonde. Fasciniran njihovom snagom, ali i svjestan prijetnje koja im prijeti zbog uništavanja staništa, odlučio je na radikalan način privući pažnju javnosti.
Njegov najpoznatiji poduhvat snimljen je za serijal “Eaten Alive” na Discovery kanalu. Publika je mogla da vidi trenutke u kojima ga zmija duga šest metara obavija i pokušava progutati. Da bi izbjegao smrt, Rosoli je obukao posebno odijelo napravljeno od karbonskih vlakana uz pomoć 3D tehnologije. Puzajući, približio se zmiji kako bi izgledao poput plena, a anakondi je bilo potrebno svega nekoliko sekundi da ga obori na zemlju. U trenucima kada mu je puls naglo rastao, izjavio je kako osjeća da ga pritisak guši i da jedva može disati. Njegova ekipa pratila je sve na monitoru i u pravom trenutku priskočila da ga spasi, izvukavši ga iz kandži moćne životinje. Kasnije je priznao da je vjerovao odijelu, ali da je zahvalan saradnicima na brzoj reakciji.
- “Cilj svega bio je da pokažemo javnosti snagu ovih bića i važnost njihovog staništa. Amazonija nestaje pred našim očima, a sa njom i nevjerovatna bića poput anakonde”, poručio je Rosoli nakon što je došao sebi. Ovaj eksperiment izazvao je burne reakcije, jer je dio publike smatrao da je pretjerano riskirao. Međutim, njegova poruka bila je jasna – priroda zaslužuje pažnju i poštovanje. Prema pisanju “Jutarnjeg lista”, upravo ovakvi poduhvati, koliko god neobični, ponekad uspijevaju probuditi svijest javnosti o ozbiljnim ekološkim problemima.
I dok Rosoli naglašava moć kopnenih predatora, jedan fotograf National Geographica opisao je svoje iskustvo s leopard fokom na Antarktiku. Kada se spustio u ledenu vodu, prišla mu je životinja ogromne glave, veće od glave grizlija. U jednom trenutku cijelu njegovu glavu s kamerom stavila je u usta, ali ga nije povrijedila. Umjesto toga, donijela mu je živog pingvina, kao da želi da ga nahrani. U narednim danima nastavila mu je donositi žive, povrijeđene, a zatim i mrtve pingvine, pokušavajući da ga nauči kako da preživi u njenom svijetu. Fotograf je opisao osjećaj divljenja i straha, ali i shvatio da se našao u neobičnoj interakciji s divljim predatorom.
- Ovakvi susreti podsjećaju koliko priroda može biti nepredvidiva. Pored egzotičnih priča iz Amazona i Antarktika, opasnosti vrebaju i u nama bližim vodama. Napadi ajkula u Jadranskom moru rijetki su, ali ostavljaju dubok trag u sjećanju ljudi. Prema podacima Shark Research Instituta, tokom posljednjih 150 godina zabilježeno je 34 susreta s ajkulama na ovom području. Prvi poznati slučaj datira još iz 1872. godine kod Rijeke. Tokom 20. vijeka bilo je i nekoliko napada sa smrtnim ishodom, poput onog kod Hvara 1907. godine. Posljednja potvrđena tragedija dogodila se 1974. kod Omiša, kada je velika bijela ajkula napala njemačkog turista Rolfa Šnajdera, koji je ubrzo preminuo od zadobijenih povreda. Prema pisanju “Večernjeg lista”, ovakvi događaji ulazili su u hronike kao podsjetnik da Jadran, iako uglavnom siguran, ipak krije svoje tajne.
Jedan od slučajeva koji je uzdrmao javnost bio je napad na Slovenca Damjana Peseka 2008. godine kod otoka Visa. Tokom ronjenja, dok je oko pojasa nosio ulovljenu ribu, napala ga je velika bijela ajkula. Ugrizla ga je za nogu i ostavila dva zuba u tkivu. Iako je preživio zahvaljujući brzoj reakciji prijatelja, ostao je trajni invalid. Njegova priča postala je upozorenje koliko brzo mirno ronjenje može da se pretvori u borbu za život. “Slobodna Dalmacija” tada je izvještavala da je more odjednom postalo crveno od krvi, a ronioci su morali brzo reagovati da bi ga izvukli na sigurno.
- Ipak, stručnjaci naglašavaju da je strah od ajkula često preuveličan. Profesor Alen Soldo sa Univerziteta u Splitu izjavio je da je mogućnost da neko naiđe na veću ajkulu u Jadranu gotovo jednaka dobitku na lutriji. Statistika jasno pokazuje da ajkule nisu glavni neprijatelji čovjeka, već da ljudi ugrožavaju njih. Na globalnom nivou, godišnje strada svega nekoliko ljudi od napada morskih pasa, dok ljudi ubiju čak 100 miliona ajkula. Upravo zbog toga, priče o rijetkim susretima na Jadranu služe više kao podsjetnik na krhkost odnosa između čovjeka i prirode.
Priče poput onih koje su doživjeli Paul Rosoli, fotograf s Antarktika ili ronioci u Jadranu pokazuju koliko su granice između divljenja i straha tanke. Priroda je uvijek jača, a čovjek, koliko god vjerovao u tehnologiju i zaštitu, ostaje gost u njenom carstvu. Samo kroz poštovanje i očuvanje možemo izbjeći da ti susreti završe tragično.
