U današnjem čllanku vam donosimo jednu jako inetresantnu priču o porodica koja je tek počela i razočerenju koje su preživili nakon vjenčanja.Priča je ispunjena ljubavi i strahom ali da vam nebih otrkrrivali sve ostanite s nama do kraja možda nekom posluži i kao pouka u budućem životu.
- Kada se Irina udala za Artema, vjerovala je da je pred njom život pun ljubavi i mira. Svadba je bila raskošna, puna osmijeha i zdravica, a kulminacija večeri bila je kada je njegova majka Valentina ustala i pred svima objavila da mladencima poklanja stan. Taj čin dočekan je ovacijama, ali ono što je izgledalo kao poklon iz snova ubrzo se pretvorilo u početak velike porodične drame. Jer poklon je za Valentinu značio i pravo da upravlja životima svoje djece.
U prvim sedmicama brak je ličio na bajku. Irina je uređivala stan po svojoj mjeri, Artem je pomagao, a njih dvoje su maštali o budućnosti. Ali već tada, Valentina je počela redovno da dolazi – nekad s prijateljicama na čaj, nekad s namirnicama i komentarima, često ne najavljujući se. U njenim očima, to nije bio dom mladenaca, nego i dalje njena kuća, iako ju je svečano poklonila. Kada bi Irina pokušala da kaže da joj smeta, dočekivala bi je rečenica: „Ovo je moj stan, imam pravo da uđem kad god hoću.“
- Posebno bolno bilo je Valentinino uplitanje u najintimnije sfere života. Dolazila je usred noći, ulazila u njihovu spavaću sobu i tražila objašnjenja zašto još nema unuka. Irina je osjećala poniženje, dok je Artem, nesposoban da se suprotstavi majci, najčešće samo tražio da se „pričeka jutro“. Želja za mirom i strah od sukoba učinili su ga pasivnim posmatračem situacije u kojoj je njegova supruga svakodnevno gubila osjećaj dostojanstva. Kako je pisao „Blic Žena“ u tekstovima o porodičnim odnosima, slični problemi su česti u domaćim porodicama gdje roditelji vjeruju da im materijalna pomoć daje pravo na potpunu kontrolu nad mladima.
S vremenom, situacija je postajala sve gora. Svekrva je u stan dovodila goste, sestru s mužem, pa čak i prijatelje iz drugih gradova, ne pitajući Irinu za mišljenje. Oni su sjedili u dnevnoj sobi, kritikovali zavjese, pitali za hranu i ponašali se kao kod svoje kuće. Irina se trudila da ostane uljudna, ali u njoj je rasla ogorčenost. Kada je pokušala da razgovara s mužem, naišla je na zid: „Mama nam je dala stan, ima pravo.“ Tada je prvi put shvatila da možda stan i nije prepisan na njih, što je objašnjavalo majčinu sigurnost da može raditi šta god poželi. Taj trenutak otkrio joj je suštinu problema – nije se borila samo sa svekrvom, već i sa nevidljivim lancima imovine i moći.
- Prema pisanju „Večernjih novosti“, psiholozi u Srbiji često upozoravaju da ovakve situacije stvaraju trajne rascjepe među članovima porodice. Kada roditelji zadrže vlasništvo nad stanom ili kućom, mladi parovi rijetko uspijevaju da izgrade samostalnost. Iako to često počinje kao pomoć iz najbolje namjere, kasnije se pretvara u sredstvo kontrole i izvor konflikata. Upravo to je doživljavala Irina – osjećaj da nema pravo ni na mir u vlastitoj spavaćoj sobi.
Kulminacija je nastupila kada je Valentina, dok je Artem bio na službenom putu, u stan dovela grupu prijateljica iz Voronježa i tražila da im Irina ustupi bračni krevet. Kada je Irina pokušala da se usprotivi, svekrva je uz podršku muža Viktora odlučno rekla da „primanje gostiju spada u svetu dužnost“. Tada je Irina shvatila da više nema granica – njen dom postao je gostionica, a njen glas potpuno bezvrijedan. To je bio trenutak kada je odlučila da digne ruke i napusti stan, makar privremeno, kako bi sačuvala svoje dostojanstvo.
„Glas Srpske“ je u svojim tekstovima o porodičnim odnosima naglasio da je najveći problem generacijskog sukoba upravo nedostatak jasnih granica. Ako se one ne postave na vrijeme, mladi parovi gube osjećaj kontrole nad sopstvenim životom, a sukobi prerastaju u trajnu otuđenost. Stručnjaci savjetuju da se materijalna pomoć roditelja nikada ne smije posmatrati kao karta za uplitanje u intimu djece, jer ljubav i poštovanje ne mogu rasti u atmosferi stalnog nadzora.
- Za Irinu, suočavanje s Valentinom bilo je bolnije od bilo kakve svađe. Nije željela luksuzan stan pod uslovima koji je ponižavaju, već toplinu i mir koji se grade ljubavlju i povjerenjem. „Bolje manji stan, ali sloboda da živimo po svom“, rekla je prijateljici. U tim riječima odražavala se istina mnogih žena koje prolaze slična iskušenja – da prava vrijednost doma ne leži u kvadratima, već u osjećaju da pripadaš i da si poštovan.
Ova priča je podsjetnik da granice u porodici nisu znak hladnoće, već temelj zdravih odnosa. Bez njih, i najvelikodušniji poklon može postati teret, a dom – mjesto poniženja.
