Priče o ljudima koji odlaze iz Srbije u inostranstvo često se svode na slike uspjeha, napornog rada i boljeg života.
- Međutim, iza tih slika kriju se i izazovi o kojima se rijetko govori. Jedan inženjer iz Srbije, koji već godinama živi i radi u Stuttgartu, podijelio je svoju ispovijest koja je izazvala veliku pažnju na društvenim mrežama. Njegova priča pokazuje koliko pohlepa i prevelika očekivanja mogu narušiti porodične odnose.
On radi u renomiranoj automobilskoj kompaniji i dodatno zarađuje dizajnom felgi za sportske automobile. Zahvaljujući tome, danas uživa stabilnu i sigurnu finansijsku situaciju. No, upravo je ta finansijska sigurnost postala izvor njegovih najvećih problema.
„Otkad sam počeo dobro da zarađujem, nemam mira od rodbine. Svaki mjesec ista priča – žale se da nemaju dovoljno novca, da ne mogu da plate račune, da im je život težak. Na početku sam pomagao bez razmišljanja, ali shvatio sam da me ne doživljavaju kao brata, već kao bankomat“, ispričao je.
Isprva je mislio da radi pravu stvar – slao je novac, donosio poklone, pa čak i kupovao skupe stvari kako bi olakšao život svojim najbližima. No, kada se prošle godine vratio u Srbiju, saznao je nešto što ga je duboko pogodilo. Od prijatelja je čuo da su ti isti rođaci, koji se stalno žalili na nemaštinu, te godine tri puta ljetovali na skupim destinacijama.
„Dok su meni slali poruke kako ne mogu da prežive mjesec, oni su uživali na plažama. Osjetio sam se prevarenim i iskorištenim“, priznao je.
Situaciju su dodatno pogoršavali komentari članova porodice. Kada bi im donio garderobu, tehniku ili igračke za djecu, nisu gledali vrijednost pažnje, već cijene. „Kupio sam rođakovom sinu patike od 150 eura, a oni su pričali kako ja nosim one od 300. Umjesto zahvalnosti, dobijao sam poređenja i prigovore.“
- Najviše ga boli što su isti ti ljudi zaboravili kako je nekada bilo. Prisjetio se vremena kada je, kao student, molio za pomoć da plati školarinu, a svi su mu okrenuli leđa. „Tada niko nije imao da mi pomogne. A sada, kada sam uspio, ponašaju se kao da imam obavezu da im stalno šaljem novac“, naglasio je.
Umoran od stalnih zahtjeva i nezahvalnosti, sve češće razmišlja da potpuno prekine kontakte s rodbinom. „Više ne vidim smisao da ulažem u ljude koji ništa ne cijene. Možda je jedini izlaz da se povučem i živim svoj život mirno“, priznao je u svojoj objavi.
Na internetu je dobio brojne reakcije i podršku. Ljudi su mu pisali da ga razumiju jer su i sami prolazili kroz slične situacije. „Bolje je pomagati onima koji će zaista biti zahvalni. Neko bi bio presretan i s polovnim automobilom ili patikama od 40 eura, a ne da broji tvoje troškove“, poručio mu je jedan korisnik.
Drugi su predložili praktične mjere – da pomoć veže uz konkretne rezultate, poput obrazovanja ili rada. „Ako već daješ novac, traži potvrdu da su djeca završila školu ili da se nešto ulaže. Ili, ako odrasli žele veću podršku, neka ti prepuste imanje ili dio zemlje. Vidjećeš da poslije toga niko više neće tražiti ništa“, glasio je jedan od komentara.
- Treći su naglasili da je ovo česta priča među gastarbajterima. „Mnogi u Srbiji imaju nerealna očekivanja od rođaka u inostranstvu. Mislimo da novac tamo pada s neba, a zaboravljamo koliko je truda, žrtve i usamljenosti u svakom euru koji se pošalje.“
Njegova ispovijest postala je ogledalo jednog šireg problema – nesklada između života u inostranstvu i očekivanja onih kod kuće. A najveća lekcija iz nje je jednostavna: pomoć prestaje biti dar onog trenutka kada se počne podrazumijevati.
