Godinama je živjela u buci, ali u isto vrijeme i u tišini. Ne onoj običnoj, bez zvuka, nego onoj dubljoj — unutrašnjoj. Kuća je uvijek odjekivala: djeca iz komšiluka, muž kojem daljinski nije služio za smanjivanje tona, rodbina koja se pojavljivala bez najave.
A ipak, u Veri je vladala praznina. To je bila tišina žene koja je prestala govoriti ono što zaista misli i osjećati da ima pravo da želi.
A željela je malo. Tek jedno more, sedam dana tišine i sobu s pogledom. Maštala je o tome mjesecima, pažljivo skupljala sitniš, odricala se malih stvari, slagala planove u fasciklu koju je grlila pred spavanje. U njenim mislima, svaki dan tog putovanja bio je započet šumom valova, a završavan knjigom u ruci. Ništa veliko — samo bijeg iz svakodnevice u kojoj je bila sve osim glavne junakinje.
- Ali onda, kao i mnogo puta prije, život ju je podsjetio da nema pravo ni na tih nekoliko dana. Veče prije polaska, dok je prala suđe, muž joj je usput rekao da dolazi njegova rođaka s djecom i da “odustane od putovanja, jer more neće pobjeći”. Kao da je u cijeloj priči najmanje bitna bila ona. Nije bio problem more — problem je bio što Vera nikada nije bila u centru vlastite priče.
Tri dana nakon što je rođaka stigla, Vera je bila domaćica bez glasa. Kuhala je, čistila, brisala razbijene čaše i skupljala tuđe igračke. Niko nije primijetio njen trud, a zahvalnost se nije pominjala. Kada je dječak razbio njenu omiljenu šolju iz Praga, jedinu koju nikada nije dala nikome da koristi, sve što je dobila zauzvrat bilo je: “Ma daj, to je samo šolja.” Samo šolja, kao što je i ona bila “samo žena” čije su želje uvijek mogle da sačekaju.
A onda je zazvonio telefon. Agencija joj je javila da može ranije poletjeti, uz gratis noć u hotelu. U tom trenutku, nešto što se godinama lomilo u njoj — prelomilo se. Bez puno riječi, uzela je kofer koji nikada nije ni raspakovala, spakovala nekoliko sitnica i svoj ponos. Na vrata je, mirno, rekla samo: “Na more.”
Put do aerodroma bio je prvi korak ka slobodi. Kišne kapi su se slivale niz prozore taksija, a Vera je osjećala kao da se istovremeno čisti i ona sama. Po dolasku u Soči, sve što je poželjela bilo je otvoriti prozor hotelske sobe i udahnuti more. Prvi put nakon dugo vremena, tišina nije bila prazna. Bila je oslobađajuća.
- Dani su prolazili u šetnjama, čitanju i razmišljanju. Nije imala plan, osim da ne želi ponovo u isti život. Kada se vratila, nije se vratila kući — vratila se sebi. Pokrenula je razvod, pronašla stan i posao u turističkoj agenciji, pomažući drugima da pronađu ono što je i sama tražila — vlastiti mir. Godinu dana kasnije, bila je ponovo u Sočiju, ali ovaj put da proslavi novi početak.
Priča o Veri podsjeća na ono o čemu često pišu domaći portali. Tako je Klix.ba nedavno istakao da žene u BiH i regiji često preuzimaju ulogu “nevidljivih stubova porodice”, dok njihove potrebe ostaju neprimijećene. Ovakve priče, premda intimne, zapravo su univerzalne jer se tiču svakoga ko se barem jednom osjetio “manje važnim” u sopstvenom životu.
Slične ispovijesti sve češće nalazimo i u medijima poput Oslobođenja, gdje psiholozi naglašavaju kako je ključna stvar da ljudi, a posebno žene u tradicionalnim sredinama, pronađu način da sačuvaju vlastiti identitet. Jer, kao što pokazuju istraživanja o mentalnom zdravlju, najveća opasnost nije gubitak stvari ili putovanja, već gubitak sebe u beskonačnoj tišini prilagođavanja drugima.
Prema podacima koje prenosi Avaz, sve veći broj žena odlučuje se na hrabre poteze poput razvoda, promjene karijere ili odlaska na putovanja sama. To su mali, ali važni načini vraćanja kontrole nad sopstvenim životom. Vera je samo jedan primjer toga — primjer da nikada nije kasno da se okreneš sebi i napraviš prvi korak, makar on bio toliko jednostavan kao pakovanje kofera.
- Kada su je u hotelu u Sočiju godinu dana kasnije prepoznali i pozdravili s osmijehom, Vera je znala da više nije ona ista žena koja je jednom ostala bez svog mora. Sada je more bilo u njoj. Nije pobjegla — vratila se. Sebi.
