Vrijeme mirovine trebalo bi biti vrijeme slobode trenutak kada čovjek nakon desetljeća rada, odricanja i brige za druge, konačno može usporiti i posvetiti se sebi. To je prostor u kojem se brišu rokovi, pritisci i stalne obaveze.
- Ipak, u praksi se često događa da mnogi roditelji upravo tada nastavljaju davati – i to ne malo. Djeci koja su odavno odrasla i stvorila svoje živote, oni i dalje nude novac, vrijeme, energiju. Ne zato što ih netko tjera, već iz osjećaja dužnosti, ljubavi ili navike.
Problem nastaje kada to davanje, umjesto da jača odnose, počne narušavati financijsku sigurnost i unutarnji mir samih roditelja. Granica između pomoći i tereta lako se izgubi, a posljedice se osjećaju s obje strane.
- Prvo i najvažnije – novac. Mnogi umirovljenici nesvjesno uđu u zamku vjerujući da štednja koju su godinama mukotrpno odvajali pripada i njihovoj djeci. Ali ta štednja nije višak, to je rezultat dugogodišnjeg truda i upravo ono što bi trebalo biti oslonac u kasnijim godinama života. Jednom kad se ta sigurnosna mreža podijeli, povratka nema. Djeca se lako naviknu da roditelji “pokriju rupu”, a roditelji ostaju ranjivi. Ako tada naiđe kriza, nema oslonca.
Druga opasnost krije se u davanju doma. U želji da olakšaju nasljeđivanje i pomognu djeci, mnogi roditelji prerano prepuste vlasništvo kuće ili stana. Ali kad jednom izgubite ključeve, gubi se i kontrola. Život zna biti nepredvidiv – razvod, dugovi ili nesuglasice mogu dovesti do toga da roditelji budu istisnuti iz vlastitog doma. Dom je temelj neovisnosti, a bez njega i najskromniji život postaje nesiguran.
Vrijeme, iako ne opipljivo, možda je jednako vrijedno. Umirovljenici se često nađu u ulozi “dostupnih na poziv” – od čuvanja unuka, kuhanja, do beskrajnih kućanskih poslova za djecu. Ono što isprva izgleda kao sitna pomoć, vrlo brzo preraste u neplaćeni posao. Djeca se naviknu, a granice nestaju. Umirovljenje nije novo ropstvo. Vrijeme je dragocjeno i jednako zaslužuje da pripadne onome ko ga je stvarao.
- Ni riječi nisu uvijek dar. Roditelji sa životnim iskustvom često osjećaju potrebu savjetovati, komentirati i ispravljati svoje odrasle sinove i kćeri. Ali savjet koji nije tražen često se čuje kao kritika. Tako se grade zidovi šutnje i nelagode. Ponekad je mudrost upravo u tome da znate šutjeti i čekati da vas pitaju. Iskustvo ima težinu tek kad ga netko želi čuti.
Na kraju, tu su i osjećaji. Usamljenost, tuga i tišina znaju postati teški saputnici u mirovini. Prirodno je tražiti podršku kod djece, ali očekivati da oni budu stalno dostupni i spremni “držati vas” može prerasti u pritisak. Oni imaju vlastite živote i vlastite izazove. Ako se previše oslanjate na njih, odnos se lako pretvori u obavezu umjesto u ljubav.
Prava snaga roditelja u mirovini leži u ravnoteži – voljeti, pomagati i biti tu, ali ne po cijenu vlastite sigurnosti, dostojanstva i mira. Djeca će uvijek ostati djeca, ali roditelji koji čuvaju sebe daju im možda najveći dar: primjer kako se živi dostojanstveno i slobodno.
