Džemila Beganović iz mjesta Ciljuge kod Živinica u svojoj sedamdeset šestoj godini živi život prepun sjećanja, tuge i borbe, ali i dalje ne dopušta da je nedaće slome.
- „Samo što me kamen u vodenici nije mleo, ali sada mi je najteže jer mi unuci rijetko dolaze,“ priznaje ova hrabra žena dok čuva svoje ovce, koje su joj postale jedini lijek za dušu. Iako razumije svoje potomke i ne osuđuje ih, ističe da je njihova blizina ono što joj najviše nedostaje, posebno nakon što je ostala bez sinova.
Njen život obilježila je borba od samog početka. U braku u kojem je rodila troje djece – dva sina i kćerku – nije našla mir. Muž je bio nestabilan, a najstariji sin je, kako sama priča, jednom prilikom spasio od smrti kada je nasilje prešlo granicu. „Muž je završio u ludnici, a ja sam sama othranila djecu,“ govori Džemila dok prisjeća se godina u kojima je jedina snaga bila majčinska ljubav.
- Svoju djecu odgajala je s ponosom, vjerujući da će im njen trud i odricanja donijeti bolju budućnost. Ali sudbina je imala drugačije planove. Oba sina tragično su izgubila život – stariji je stradao u Potočarima za vrijeme rata, dok je mlađi umro u Sent Luisu 2017. godine. Iza njega je ostala porodica, a Džemila je sa snahom i unucima ponovo gradila dom. Njihova mala kuća, podignuta uz veliki trud i rad u bašti, bila je simbol upornosti. „Sve smo zidali od krastavaca,“ kaže ona, dodajući da joj je pomogla i šira rodbina. Ali, kao da joj je život želio još jednom pokazati surovost, i snaha je umrla, ostavljajući je samu.
U poslijeratnim godinama izgubila je i trag kćerki Mirsadi, koja se s mužem i djecom preselila u Austriju. Godinama nije znala da li je živa. I sin koji je dolazio iz Amerike pokušavao je pronaći sestru, ali bez uspjeha. Sve što je imala bile su priče koje su dolazile preko prijatelja – da negdje u tuđini žive, ali bez ikakvih kontakata.
Prema pisanju portala Klix.ba, sudbine žena koje su tokom rata ostale bez članova porodice često su obilježene dugotrajnim osjećajem praznine i nesigurnosti. Mnoge od njih, poput Džemile, nastavile su same da grade svoje živote, nalazeći snagu u vjeri ili skromnim poslovima, ali uvijek noseći bol za izgubljenim najmilijima. Njena priča je samo jedna u nizu, ali istovremeno jedinstvena u načinu na koji se nosila sa svim izazovima.
- A onda, neočekivano, stigla je poruka koja joj je vratila vjeru u čuda. Nakon što je njena priča prikazana na Youtube kanalu „Dzana & Nerko“, javila joj se unuka Zijada, koja sada živi pod imenom Leni u Austriji. „Jednom sam je vidjela 2007, a onda 2015. godine i od tada više ne,“ napisala je, moleći da dobije bakinu adresu kako bi joj ispričala svoj životni put. Vijest da unuka želi obnoviti vezu ispunila je Džemilu suzama radosnicama.
U poruci je stajalo da je Zijadin otac, Džemilin zet, preminuo, a da se majka kasnije preudala. Leni sada ima svoju porodicu, dvoje djece i život u Austriji, ali želja da se poveže s bakom ostala je jaka. „Volela bih svo četvoro unučadi da dođu dok sam živa,“ rekla je Džemila, sanjajući o trenutku kada će ih ugostiti u svom dvorištu, ispeći ražanj i pokazati da uprkos svemu – srce jedne bake nikada ne odustaje od ljubavi.
Kako podsjeća Al Jazeera Balkans u svojim reportažama, priče o ponovnim susretima nakon godina razdvojenosti podsjećaju koliko su važne porodične veze, naročito kada su prekinute ratom ili migracijama. Upravo kroz takve susrete, mnogi nalaze smiraj i novu snagu da nastave dalje.
Džemila je i dalje vezana za svoje ovce. Njih vidi kao dar i oslonac, jer su je spasile od potpune samoće. „Imam samo njih i Allaha, i nikoga više,“ govori dok miluje jednu od njih, uvjerena da je život, uprkos svemu, ipak vrijedan borbe. Njene riječi, iako protkane tugom, nose i snagu žene koja nikada nije pokleknula.
- Njena želja je jednostavna: da se okupi s unucima, da vidi njihova lica i čuje njihov smijeh u dvorištu koje je podizala vlastitim rukama. „Došla sam ni do čega, a borim se, držim ovce. Nema veće sreće nego da moje oči vide moje unuke,“ govori, nadajući se da će taj trenutak uskoro doći.
Prema pisanju Oslobođenja, upravo su priče poput Džemiline ogledalo stvarnosti mnogih porodica na Balkanu – stvarnosti u kojoj migracije, ratovi i gubici stvaraju praznine koje se godinama teško popunjavaju. Ali tamo gdje nedostaje sigurnost i materijalna podrška, ljubav i nada ostaju posljednja linija odbrane.
Džemilina sudbina svjedoči o tome da život, ma koliko bio surov, uvijek ostavlja prostor za novo poglavlje. Njena priča je i podsjetnik da upornost i vjera u ljude mogu nadjačati bol i usamljenost. A ona, iako u osmoj deceniji, pokazuje da hrabrost ne poznaje godine – i da jedna baka iz Živinica može postati simbol snage za cijeli region.
