Ana je radila kao kućna pomoćnica u vilama bogate porodice Collins već skoro tri godine. Iako njen posao nije bio lagan i nije donosio mnogo materijalnih koristi, Ana je imala nešto što je smatrala najvrednijim ponos i čisto srce.
- Posebno je voljela malenu Emmu, kćerku njenog poslodavca, koja je bila pravi izvor sreće u tom domu. Emma, sa svojih osam godina, bila je poput sunčevog zraka: topla, radoznala, uvijek nasmijana i puna pitanja o svijetu. Zamišljena dok je sjedila u kuhinji pored Ane dok je pripremala večeru, često bi postavljala ona dječja pitanja koja niko drugi ne bi postavio: „Zašto ljudi plaču kad ih neko ne voli?“
Međutim, sve se promijenilo jednog dana. Ana je došla na posao, a dvorište je bilo ispunjeno policajcima. Vidjela je Emmu kako plače, a njen otac, gospodin Collins, vikao je na nju: „Znam šta si uradila! Nikad ti to neću oprostiti!“ Ana nije imala pojma šta se događa. U trenutku je uhapšena i optužena za nešto što nije učinila. Iako je tvrdila da je nevina, svi su joj okrenuli leđa. Međutim, ono što se kasnije desilo u sudnici potpuno je promijenilo tok događaja. Emma, iako uplašena i nesigurna, odlučila je reći istinu, a njene riječi su sve šokirale: „Lagala sam! Nisam htjela da kažem, ali… ona me nije udarila.“
- Sudnica je zanijemila. Gospodin Collins, hladan i dostojanstven, izgledao je potpuno zbunjen. Nije mogao vjerovati da ga je njegova vlastita kćerka razotkrila pred svima. Emma je objasnila kako je pala i slomila vaznu, te je, bojeći se kazne, lažno optužila Anu. „Volim te,“ rekla je Emma svojoj kućnoj pomoćnici kroz suze, što je bila scena koja je slomila srce svakog prisutnog. U tom trenutku, sudija je morao proglasiti slučaj zatvorenim, a optužbe protiv Ane su odbačene.
Nakon svega što se desilo, Ana je bila slobodna, ali ona nije tražila pravdu na način na koji bi mnogi to očekivali. Priznala je: „Ne tražim pravdu — tražim istinu. I danas sam je dobila.“ Neki su smatrali da bi trebala potražiti odštetu, ali Ana nije željela novac. Nije joj trebalo bogatstvo ni luksuz, već je samo željela da Emma ima ljubav i istinu, što joj je bilo mnogo važnije od bilo kakvih materijalnih dobara. Činjenica da je Emma naučila važnu lekciju, da istina mora biti na prvom mjestu, bila je najbolja nagrada koju je Ana mogla dobiti.
- Godinu dana kasnije, Ana je primila pismo. Na koverti je pisalo: „Za moju drugu mamu.“ Kad je otvorila pismo, na njenom licu je zaiskrila suza. Emma joj je pisala zahvalnost, govoreći joj kako je naučila da je hrabrost u tome reći istinu, čak i kada to boli. Taj trenutni trenutak, tih par riječi od Emme, bio je za Anu više od svega što je mogla poželjeti.
U tom trenutku, Ana je shvatila da su neke stvari u životu važnije od novca, slave i priznanja. Istina i ljubav bile su vrijednosti koje su za nju imale najveću težinu.
