U današnjem članku vam pišemo na temu praznika Srđevdana, koji se u pravoslavnoj tradiciji obilježava 20. oktobra. Ovaj dan posvećen je Svetim mučenicima Sergiju i Vakhu, a sa sobom nosi bogatu istoriju, predanja i narodne običaje.
- Prema starim zapisima i predanjima, Sveti Srđa i Vakho bili su visoki rimski dostojanstvenici na dvoru cara Maksimijana, savladara cara Dioklecijana. Uprkos svom uglednom položaju, odbili su da se odreknu hrišćanske vjere i poklone rimskim božanstvima, zbog čega su bili izloženi teškim mukama i na kraju stradali u Siriji. Njihova nepokolebljiva vjera i hrabrost u odbrani Hrista učinili su ih mučenicima i simbolima odanosti. Posebno se naglašava da je Vakho umro pod batinama, dok je Sergije bio mučen i pogubljen u gradu Rosafu, kasnije poznatom kao „Sergiopolis“.
Kult ovih svetaca veoma brzo se proširio, pa je grad u kojem je Sergije stradao postao značajno hodočasničko mjesto čitavog Istoka. Hrišćanski svijet ih je poštovao ne samo kao mučenike, već i kao prave vitezove vjere, koji su se odrekli svega zemaljskog kako bi ostali vjerni duhovnim vrijednostima. Njihova priča nosila je snažnu poruku u vremenu progona, a i danas je mnogi doživljavaju kao primjer istrajnosti u vjeri.
- Na našim prostorima Srđevdan ima posebno mjesto. U srednjovjekovnoj Zeti bio je jedna od važnijih slava, o čemu svjedoči crkva posvećena ovim svecima na rijeci Bojani. Ta crkva nije bila samo sakralno, već i dinastičko mjesto, jer su tu sahranjivani vladari dinastije Vojislavljević u 11. i 12. vijeku. Nakon obnove krajem 13. stoljeća, zahvaljujući kraljici Jeleni Anžujskoj i njenim sinovima Dragutinu i Milutinu, crkva je mogla da primi čak tri hiljade vjernika, što svjedoči o značaju praznika. O ovoj obnovi detaljno piše i Istorijski institut Crne Gore, koji naglašava da je riječ o jednom od centralnih mjesta hodočašća tog vremena.
Postoji i predanje da su prilikom prenosa moštiju Svetog Save iz Trnova u Mileševu, donesene i mošti Svetog Sergija i Vakha. Freske u manastiru Mileševa potvrđuju njihovo rano prisustvo i kult u srpskim krajevima. Time se pokazuje koliko su ova dva svetitelja bila duboko utkana u duhovni život naroda. O njihovom poštovanju na Balkanu više puta je pisao i Glasnik Srpske pravoslavne crkve, naglašavajući vezu između narodnog identiteta i očuvanja vjere kroz ovakve praznike.
- Srđevdan je, osim crkvenog značaja, duboko ukorijenjen i u narodnoj tradiciji. Smatralo se da tog dana nije dobro izlaziti na polje s volovima niti obavljati poslove vezane za zemljoradnju. Ratari su vjerovali da se oranje i sadnja na ovaj praznik ne preporučuju, jer se time „remeti mir zemlje“. Isto tako, u domaćinstvu se izbjegavalo obavljanje težih kućnih poslova. Narod je vjerovao da svako kršenje ovih običaja može privući nesreću i lošu energiju u dom. Na ovaj način religiozna i narodska vjerovanja spajala su se u svakodnevni život.
U tradiciji pravoslavnih domova, Srđevdan se ubraja u tzv. „mrsne slave“. To znači da se za taj praznik priprema mrsna trpeza, osim ako praznik padne u dane posta – srijedu ili petak. Ovaj običaj pokazuje fleksibilnost crkvenog života u skladu s postnim pravilima, ali i težnju da se praznik proslavi dostojanstveno i radosno. Slične običaje opisuje i portal Radio Svetigora, naglašavajući da su pravila posta i mrsne trpeze kroz vjekove bila način da se izrazi pobožnost i poštovanje prema svetiteljima.
Jedan od posebnih elemenata vezanih za Srđevdan jeste molitva upućena ovim mučenicima. U njoj se vjernici obraćaju Sergiju i Vakhu sa molbom da ih izbave od duševnih i tjelesnih bolesti, naglašavajući vjeru da oni stoje pred prestolom Hristovim. Ova molitva je primjer kako se svetitelji ne posmatraju samo kao istorijske ličnosti, već i kao živi duhovni zaštitnici kojima se narod obraća u svojim nevoljama i nadanjima.
- Ono što Srđevdan čini posebnim jeste spoj istorijskih činjenica, narodnih predanja i običaja koji se prenose s generacije na generaciju. Vjernici ga proslavljaju sa radošću, svjesni da time održavaju vezu s prošlošću i sačuvanim vrijednostima. Za mnoge porodice, to je trenutak kada se okupljaju bližnji, kada se u molitvi i zajedništvu obnavlja osjećaj pripadnosti vjeri i tradiciji.
Srđevdan, dakle, nije samo još jedan datum u kalendaru, već simbol kontinuiteta, otpornosti i vjere. Priča o Sergiju i Vakhu podsjeća da je odbrana vlastitog uvjerenja važnija od prolaznih časti i bogatstva. Zato ovaj praznik, iako potekao iz davnih vremena, i danas ima snažan odjek među vjernicima.
