U današnjem članku vam pišemo na temu koja se tiče dječje hrabrosti i moći ljubavi – priči sedmogodišnje Eme Parker, djevojčice koja je pokazala da i najtiši glas može probuditi pomoć, a jedno upaljeno svjetlo može otjerati tamu. Njena priča nas uči da oprez, razgovor i vjera u instinkt mogu djeci spasiti život.
- U tišini jednog popodneva, sedmogodišnja Ema Parker vraćala se iz škole kao i svakog dana. U ruci je držala crtež nasmijane porodice pod žutim suncem, noseći radost u srcu i misao da će ga pokazati tati. No, ulica kojom je inače odzvanjao smijeh i svakodnevna buka, tog dana je šutjela. Ta tišina bila je prvi znak upozorenja.
Pred zgradom je primijetila nepoznatog muškarca u crnom mantilu koji je stajao nepomično. Unutrašnji glas joj je šapnuo: “Nešto nije u redu.” I Ema je poslušala taj glas. Sjetila se onoga što joj je tata uvijek govorio: ako se bojiš – napravi svjetlo i napravi buku.
U trenutku kad je muškarac krenuo prema njoj, ona je potrčala unutra, upalila sva svjetla i počela glasno lupati po vratima komšija: „Upomoć! Molim vas, pomozite mi!“. Njena hrabrost bila je glasnija od straha.
Komšije su se odazvale, a muškarac je nestao. Ema je bila sigurna – bez dana života, ali s iskustvom koje se ne zaboravlja.
- Prema pisanju portala “24sata.hr”, ovakvi događaji sve češće ukazuju na to koliko je važno učiti djecu instinktivnoj samoodbrani, ali i povjerenju u glas odraslih koji ih uče kako da reaguju u opasnosti. Roditelji moraju biti prvi čuvari ne samo fizičke, nego i emocionalne sigurnosti svoje djece.
Kad se vratila kući, njen otac ju je zagrlio najčvršće do tada. Rekao joj je da je uradila sve kako treba. Nije skrivao ni svoj strah ni ponos, jer hrabrost koju je Ema pokazala bila je najljepši dokaz da je vjerovala sebi. Policija je ubrzo djelovala prema njenom opisu muškarca, i time potvrdila da i dječji glas može imati težinu u ozbiljnim situacijama.
Poslije toga, otac je svakog jutra odlazio s njom do škole. Ne zato što nije vjerovao njenoj hrabrosti, nego zato što joj je želio pokazati ono najvažnije: “Nisi sama.”
Kako navodi “Roditelji.me”, emocionalna podrška, poput one koju je tata dao Emi, ključna je za razvoj hrabrosti i povjerenja kod djece. Učiti dijete da vjeruje svom glasu – najljepši je poklon koji mu odrasli mogu dati.
Emina priča je više od incidenta – ona je podsjetnik da sigurno djetinjstvo ne znači izbjegavanje strahova, već otvoren razgovor o njima. Djeca trebaju znati:
-
da ih se čuje kad viču,
-
da ih se vidi kad traže pomoć,
-
da osjećaji straha postoje da bi ih zaštitili, a ne posramili.
Prema savjetima portala “NajboljaMamaNaSvijetu.com”, razgovor sa djecom o opasnim situacijama ne treba uključivati paniku, već realnu pripremu: “Ako ti se nešto ne sviđa – reci. Ako se plašiš – traži pomoć. Tvoj glas vrijedi.”
Kad je učiteljica kasnije upitala Emu čime se najviše ponosi, ona je tiho odgovorila: „Ponosna sam što sam se plašila… ali nisam ćutala.“ To je bila lekcija hrabrosti za cijelu učionicu.
Jer hrabrost ne znači ne osjećati strah. Hrabrost je – djelovati uprkos njemu.
