U današnjem članku vam pišemo na temu dubokog i neočekivanog susreta između ljubavi i sudbine, kroz priču o princu koji je odlučio postati prosjak kako bi upoznao ženu koja će voljeti čovjeka, a ne titulu.
Ovo je prepričana verzija originalne priče o princu Jusufu i Zejneb priči o čistoj ljubavi, hrabrosti i unutrašnjoj ljepoti koja nadilazi sve prepreke.
- Princ Jusuf bio je umoran od lažnog sjaja dvorskog života. Umoran od udvaračica koje su u njemu vidjele samo bogatstvo i titulu, a ne čovjeka. Zato je osmislio plan: prerušiti se u prosjaka i otići daleko od dvora, ne bi li pronašao ženu koja će voljeti njega, a ne princa u njemu. Njegov put vodio ga je do zabačenog sela, gdje je, među skromnim ljudima, zapazio djevojku po imenu Zejneb. Bila je slijepa, ali to je nije činilo slabom. Naprotiv, u sebi je nosila nevidljivu snagu, dostojanstvo i srce koje je, unatoč patnji, ostalo nježno.
Zejneb je živjela u okrutnoj sredini. Otac ju je tretirao kao teret, a sestre su je ismijavale. Ali Jusuf je vidio ono što drugi nisu mogli: ljepotu duše koja je čekala da bude prepoznata. Prerušeni prosjak otišao je do njenog oca i ponudio mu da je oženi, predstavljajući se kao siromašan čovjek koji će joj barem pružiti zaštitu. Otac je s olakšanjem prihvatio, ne mareći za sudbinu svoje kćeri.
Tako su se vjenčali. Bez muzike, bez svečanosti, bez riječi utjehe. Zejneb je uvedena u skromnu kolibu na rubu sela, gdje je mislila da počinje novi krug patnje. Ali ubrzo je shvatila da se ovaj prosjak razlikuje. Te prve noći nije tražio ništa od nje. Umjesto toga, donio joj je čaj, pokrio je svojim jedinim ćebetom i počeo razgovarati. Pitao ju je o njenim snovima, željama, pričama koje voli – stvari koje je niko nikada nije pitao. U njegovom glasu nije bilo prezira, nego topline.
Dani su prolazili, i tišina njihove male kolibe postajala je dom njihovim srcima. Jusuf je Zejneb opisivao svijet oko njih: rijeku u zoru, ptice koje su letjele iznad, šarenilo jeseni i svjetlucanje zvijezda. Kroz njegove riječi, Zejneb je počela „vidjeti“ stvari koje su joj do tada bile nepoznate. Po prvi put u mnogo godina, smijala se. Njen zaštitnik postao je njene oči, ali i njena sreća. Zaljubila se u njega – u njegovu dobrotu, u smirenost njegove duše.
- Ali mir nije dugo trajao. Jednog dana, dok je bila na pijaci, srela je svoju sestru Aminu. Susret je bio težak i pun prezira. Amina joj je otkrila da je njen muž lažov, da nije ono za što se predstavlja. U jednoj rečenici, Zejnebin svijet počeo je da se ruši. U suzama i zbunjenosti, vratila se kući i suočila Jusufa s pitanjem: “Ko si ti zapravo?”
Tada je istina izašla na vidjelo. Jusuf je kleknuo pred nju i otkrio da nije prosjak, nego princ – sin emira. Priznao je da je skinuo svoje kraljevske haljine jer je želio da ga neko voli iskreno, ne znajući za njegovo porijeklo. „Htio sam nekoga ko vidi mene, a ne titulu“, rekao je. Njegove riječi otkrile su njegovu želju da pronađe pravu ljubav, bez laži, bez interesa – samo ljubav.
Zejneb je osjećala bol zbog prevare, ali i divljenje prema njegovoj iskrenoj namjeri. Slijedećeg jutra u selo je stigla kraljevska kočija. Stražari u crno-zlatnim odorama poklonili su se Jusufu, pa i njoj. Odvedena je u palatu, gdje ju je dočekala kraljica. Bilo je šaputanja i iznenađenja među dvoranima, ali kada je Jusuf rekao: „Ovo je moja žena, žena koja je vidjela moju dušu“, kraljica ju je prihvatila zagrljajem, nazivajući je svojom kćeri.
- Prvih dana u palati bilo je teško. Neki su je gledali s podsmijehom. Ali uz Jusufa, Zejneb je naučila da je prava vrijednost u njenoj snazi, dobroti i mudrosti. Postala je ne samo supruga princa nego kraljica sopstvene sudbine – dokaz da prava ljepota dolazi iznutra. Njena sljepoća nije bila prepreka ljubavi, nego dio puta ka onome što je istinski vidljivo samo srcem.
Prema pisanju portala „Priče iz Orijenta“, ovakve legende o skromnim princezama čest su motiv u sufijskim pripovijetkama, jer naglašavaju vrijednost unutrašnje ljepote nad površnim sjajem. U knjizi „Mudrost s Istoka“, koju navodi Radio Beograd u svojoj kulturnoj rubrici, ističe se da su ovakve priče temelj tradicionalnog učenja o skromnosti, hrabrosti i istinskoj ljubavi.
Kao što piše u tekstu Islamske zajednice u BiH o vjeri i srcu, ovakvi simbolični motivi pomažu vjernicima da shvate kako duša, a ne tijelo, određuje sudbinu čovjeka. Zejneb je postala nadahnuće – ne zato što je vidjela svijet, nego zato što je dopustila da svijet vidi nju.
- Njena priča ostala je kao pouka: prava ljubav ne traži oči, već srce koje prepoznaje istinu čak i u tami. Ona nas uči da se sreća ne nalazi u tituli, zlatu ili raskoši, nego u iskrenoj vezi duša. I da, ponekad se princ mora prerušiti u prosjaka, kako bi pronašao kraljicu koja vlada – ljubavlju.
Dvije rečenice kao prepričana verzija:
Princ Jusuf prerušio se u prosjaka kako bi pronašao ljubav koja će gledati dušom, a ne očima. U slijepoj Zejneb pronašao je ženu koja je voljela čovjeka u njemu, ne princa – i time je postala njegova kraljica, u njegovom srcu i u dvoru.
