U današnjem članku vam pišemo na temu djetinjstva koje nije imalo pravo na bezbrižnost i o životnoj priči čovjeka koji je snagu pronašao u odgovornosti.
- Donosimo vam priču o Osmanu iz Zvornika, koji je sa samo osam godina izgubio oca, a već sa dvanaest stao na vlastite noge da bi prehranio majku i sestru. Ovo je kratka, ali snažna ispovijest o odrastanju koje je oduzelo djetinjstvo, ali podarilo neprocjenjive lekcije o životu, radu i ljudskosti.
Rođen u skromnoj, ali složnoj porodici u Zvorniku, Osman je bio jedno od sedmero djece. Dom pun smijeha, ali i briga, naglo je utonuo u tišinu kada je otac preminuo. Njegova smrt pogodila je sve, ali najviše Osamana i njegovu desetogodišnju sestru, jer su oni jedini ostali u kući s majkom. Ostatak porodice već je bio otišao svojim putem – udati, oženjeni, u potrazi za životom negdje drugdje.
Od tada je obitelj ostala na rubu egzistencije. A Osman, iako dijete, nije mogao gledati kako se njegova majka bori sama. Već sa dvanaest godina odlučio je učiniti ono što bi malo ko u tim godinama pomislio – otišao je raditi u najam kod porodice na Romaniji. Pravoslavna porodica Novosel, tačnije Milan i njegova supruga Vela, primili su ga kao sina. Njihova ljudskost postala je ono čemu se Osman uvijek s ponosom vraća. Svakodnevni život na njihovom imanju bio je ispunjen radom, ali i ljubavlju koja nije poznavala granice vjere. “Lepše sam živeo kod njih nego kod kuće”, govorio bi kasnije.
- U jednom od svojih intervjua, za YouTube kanal koji donosi priče običnih ljudi sa Balkana, Osman je ispričao kako se osjećao kao dio porodice, jer ga nisu razlikovali od svog sina, čak ni po hrani ni po ljubavi. Njegova priča brzo je postala viralna – ljudi su u njegovoj skromnosti i toplini prepoznali snagu jedne istinske životne borbe. (Izvor: YouTube kanal “Priče s Romanije”)
Njegova majka ispočetka nije mogla prihvatiti da je njen najmlađi sin otišao od kuće. Dolazila je nekoliko puta i molila ga da se vrati. Ali Osman je znao da tamo gdje je otišao postoji prilika – ne samo da preživi, nego i da zaradi dovoljno da pošteno pomogne majci i sestri. To dijete rođeno u skromnosti, pokazalo je da nečija vrijednost nije u godinama, nego u namjeri i volji. Kasnije je upravo zahvaljujući njemu majka mogla kupiti osnovne potrepštine i preživjeti zimu.
Kroz godine provedene u kući Novoselovih, Osman je učio o radu, o ljudskosti, ali i o časti. Kad god bi zaradio novac, donosio bi ga kući, a Milan bi, kako on kaže, često unaprijed davao njegovoj majci nekoliko dinara “da prežive do proljeća”.
Njegovu priču dodatno potvrđuje i autorica Lana Vidović, koja je o Osmanu pisala za portal Stil Kurir, ističući kako se “u vremenu koje razdvaja, baš ovakve priče podsjećaju na to da ljudskost nije stvar religije, nego srca”. (Izvor: Stil Kurir, reportaža Lane Vidović)
Osman se vratio u Zvornik sa šesnaest godina. Bio je već mlad čovjek, oblikovan iskustvom i teretom koji je nosio sa dvanaest. Otišao je potom u Beograd, pronašao posao, a već sa sedamnaest odlučio se i oženiti – djevojkom koju je poznavao još iz školskih klupa. “Ja sam srećan što sam sve to prošao,” govori. “To me očeličilo. Danas mojoj djeci ništa neće trebati.”
- Njegov pogled na život danas je jasan: rad, odgovornost i poštovanje drugoga – tim putem se ide naprijed. Ali osim toga, u njegovim riječima se osjeća i čežnja, posebno kad govori o Milanu i Veli. “Imam jaku želju posjetiti Milanovog sina, da vidim gdje je, da li je ostao u kući. To mi je uvijek u mislima,” kaže Osman, pokazujući da postoji ljubav koja ne blijedi, bez obzira na vrijeme i udaljenost.
Njegov život nije bio lagan. Ali je zato bio stvaran. Učinio ga je čovjekom koji zna vrijednost otkosa, zalaska sunca nad njivom, i topline doma koji ti neko otvori kao da si rođen u njemu. “Ja sam srećan,” ponavlja. A u tim riječima stanuje i svjedočanstvo prošlosti, i radost budućnosti.
Ovo je priča o Osmanu iz Zvornika – dječaku bez oca, čovjeku bez gorčine. Dokaz da ono što nas slomi, ponekad baš to najviše izgradi. (Izvor: Intervju na YouTube-u, reportaža “Stil Kurir”)
Jer ljudi poput njega, jednostavni ali snažni, pokazuju nam da heroji ponekad nemaju krila. Ponekad imaju tek poderane rukave, ali srce koje grije čitave živote.
