U današnjem članku vam donosimo nekoliko zanimljivosti na temu roditeljstva i zahvalnosti, jednom od najvažnijih, ali i najosjetljivijih izazova savremenog doba.
- Prije nego što se udubimo u srž problema, evo kratke prepričane verzije: djeca ne postaju nezahvalna sama od sebe, već često zbog roditeljskih ponašanja koja ih nenamjerno udaljavaju od osjećaja zahvalnosti i odgovornosti. Dobra vijest? To se sve može ispraviti – uz promjenu navika i malo strpljenja.
Zahvalnost nije urođena, ona se uči. A ono što se danas sve češće primjećuje jeste da djeca znaju dobiti sve što požele — od igračaka i pažnje do privilegija — ali često ne osjećaju stvarno zadovoljstvo ni zahvalnost. To nije znak razmaženosti, nego nedostatka pravog vođstva. Dijete koje ne vidi trud iza onoga što prima, teško može razumjeti koliko je vrijedno – i zato raste u uvjerenju da sve što postoji, i postoji zbog njega. Glavni uzrok su roditelji koji, najčešće iz ljubavi, padaju u zamke prezaštićivanja, nepostavljanja granica te emocionalne udaljenosti.
- Jedan od najvećih problema današnjeg roditeljstva jeste prezaštićivanje. Kada ljubav preraste u stalno uklanjanje prepreka, roditelj djetetu oduzima priliku da se razvija, bori i osjeti ponos. Dijete koje nikada ne doživi posljedicu svog ponašanja, ne može razumjeti vrijednost truda. U takvom odnosu, ono odrasta uvjereno da problem nije njegov, nego da će ga uvijek neko drugi riješiti. Zato je važno postepeno uvoditi odgovornosti – ne kao kaznu, već kao dio odrastanja. Postavljanjem pitanja kao što je: „Šta misliš, kako bi ti ovo riješio?“ djeci dajemo prostor za razmišljanje i učenje – a to gradi ljudskost, a ne samo udobnost.
S druge strane, granice su jedan od najvažnijih darova koje roditelj može pružiti djetetu. Bez granica, djeca postaju zahtjevna, frustrirana i nesigurna. Roditelji koji se plaše izreći „ne“ – ostavljaju dijete bez pojma o realnosti. Razumijevanje „ne smiješ“, „sada nije vrijeme“, „ovo je posljedica“ – sve to pomaže djetetu da shvati kako funkcioniše druženje, zajednica i svijet u kojem živimo. Iako se granice često pogrešno doživljavaju kao ograničenje ljubavi, one su zapravo oblik najčišće brige – jer dijete uz jasna pravila uči šta je prihvatljivo i kako se snalazi kad naiđe na prepreke.
Kao važan izvor, porodica Šabanović iz Zenice navodi da su tek nakon uvođenja malih kućnih obaveza kod djece počeli primjećivati više zahvalnosti i osjećaja pripadnosti, piše magazin “Roditelj i dijete” iz BiH. Njihovo iskustvo pokazuje da čak i mala promjena u porodičnoj dinamici može donijeti veliku razliku.
Treći problem koji se sve češće uočava nije materijalne, nego emocionalne prirode. Mnogi roditelji daju sve – osim pažnje. Djeca danas imaju igračke, izlete, aktivnosti, ali ne i prisutnost roditelja koji ih slušaju. Dijete koje ne osjeća da je viđeno, postaje prazno iznutra. Upravo tu se rađa nezahvalnost, jer ništa materijalno ne može zamijeniti vezu s roditeljem. Riječima psihologinje Amre Kadić iz Sarajeva: „Dijete ne pamti šta ste mu kupili, nego kako ste ga ugrijali svojom blizinom.” Zajedničko vrijeme, razgovor o emocijama, uključivanje djece u zajedničke aktivnosti – to je ono što stvara zahvalnu i povezanu osobu.
- Prema rječima pedagoga Dragana Petrovića iz Banje Luke, ključna greška mnogih roditelja je očekivanje zahvalnosti bez ličnog primjera. Djeca koja ne čuju „hvala“ unutar kuće – teško ga nauče reći van nje. Jednostavan čin zahvaljivanja, pa makar i za sitnice, uči dijete da svaki gest ima vrijednost.
Kroz male, ali dosljedne promjene – poput večernjeg razgovora o lijepim stvarima, zajedničkog slaganja stvari ili čak porodične kutije zahvalnosti – dijete uči da život nije samo potrošnja, nego i povezanost. Djeca nisu nezahvalna zato što to žele – nego zato što nisu naučena da prepoznaju dobrotu. A roditelj, htio – ne htio, uvijek je ogledalo iz kojeg dijete uči sebe.
Na kraju, važno je zapamtiti: dijete ne traži savršenog roditelja, nego roditelja koji je tu. Onog koji ga vidi, čuje i uči ga da život nije samo primanje, nego i darivanje. Uz malo promjene pristupa, svako dijete može postati zahvalno, svjesno i toplo ljudsko biće. A to je najveći dar koji mu možemo dati – ne samo za sada, nego cijeli život.
„Roditeljstvo nije pokušaj da djetetu damo sve. Roditeljstvo je vještina da ga naučimo cijeniti ono što ima.“
