Avgust 2011. godine u Boru donio je priču koja i danas unosi nelagodu među stanovnike istočne Srbije. Dvoje braće i sestra odlučili su prekinuti ljetnu dosadu na način koji je mnogima izgledao kao prizor iz horor filma.
- Njihova ideja nije bila samo uznemirujuća – bila je temeljena na lokalnoj legendi o sablasnoj mladenki. Jedan od braće obukao je bijelu svadbenu haljinu i, uz bidermajer u rukama, noću hodao po novoizgrađenom autoputu Zaječar–Bor, zaustavljajući vozače koji nisu slutili da se iza njihovog stajanja krije dobro osmišljena prevara. U međuvremenu, njegov brat i sestra skrivali su se i snimali svaki detalj, kao da režiraju vlastiti trilogijski nastavak narodnih predanja.
Ideja je ubrzo izmakla kontroli. Preplašeni vozači, misleći da su naišli na sablasnu ženu iz noćne more, alarmirali su policiju. Vijest je otišla mnogo dalje od Boru susjednih mjesta – dospjela je u medije i institucije, čak do tadašnjeg ministra policije Ivice Dačića. Potjera za “duhom u vjenčanici” trajala je sedmicama, i dok je javnost nagađala o hororičnim motivima, sve je ipak ostalo u granicama zakona: mladenci-šaljivdžije na kraju su uhapšeni, ali su tvrdili da su samo autostopirali – a to nije kažnjivo. Pravne rupe su napravile svoje, a činjenica da su stopirali u vjenčanici? Potpuno legalna sivina.
Ovo je samo jedan od primjera koliko se lokalni folklor može izvitoperiti u doba interneta i senzacionalističkog izvještavanja, piše portal Telegraf.rs.
- Priča koju su željeli oživjeti potiče iz davnina. Legenda govori o sablasnoj mladenki u bijelom koja luta okolnim selima, posebno u blizini Koprivnice kod Zaječara, gdje se, prema predanju, dogodila tragična ljubavna priča. U jednoj verziji narativa, djevojka u bijelom je mladenka koja je poginula u saobraćajnoj nesreći u toku svog medenog mjeseca, prije pedesetak godina. U drugoj pak verziji, radi se o duši žene koja je sebi oduzela život nakon što je ostavljena pred oltarom.
O ovome su prema pisanju portala TVBest.rs godinama kružile priče koje su prerasle u mit, pretvarajući lokalne puteve u mjesta koja vozači izbjegavaju nakon sumraka.
Ova legenda nije samo hvatala pažnju prolaznika i šačice tinejdžera željnih zabave, već je postala predmet ozbiljnog vjerovanja i čak unutarnje transformacije. Jedan od ključnih primjera je priča muškarca iz Negotina, koji tvrdi da je 1996. doživio susret s ovom sablasnom damom u bijelom. Na povratku kući, po gustoj magli, susreo je mladu ženu koja je stopirala pored puta. Pojavila se kao iz sna – duga smeđa kosa, nježan glas, a tamna ljepota isticala se i u polumraku. Ušao je s njom u razgovor, povezao je, ali kad je ujutro pronašao njenu zaboravljenu jaknu na zadnjem sjedištu, krenuo je utvrditi njen identitet. Dolazak pred kuću u selu otvorio je prizor koji se urezao u sjećanje zauvijek: razgovor s majkom djevojke završio je suzama i šaputanjima o tragičnoj sudbini – djevojka je umrla u nesreći punih sedam godina ranije.
- Ovaj dokaz, ova jakna, postala je simbol jedne veze između svijeta živih i mrtvih. Majka je kazala: „Ona je odavno mrtva, sine.“ Svaka sumnja nestala je onog trenutka kad su ga roditelji odveli do groba uklesanog u crni mramor, na kojem je stajalo ime djevojke koju je prethodne noći navodno vozio do Negotina.
Domaći portali poput Blic.rs često su objavljivali ovakve svjedočanstva, smatrajući da se u njima isprepliću psihološki šok, tuga i prastara vjerovanja, što ih čini dijelom kulturnog nasljeđa istočne Srbije.
Čitava saga, od neslane šale na autoputu do jezivih svjedočanstava iz 90-ih, nije samo rezultat ludosti ili traženja pažnje. Ona živi na granici stvarnog i nestvarnog, podsjeća kako legende opstaju u kolektivnoj svijesti – dopunjene nesrećama, tugom i nevjericom. Bilo da se radi o zastrašujućoj igri troje mladih ili stvarnom susretu s nečim „s one strane“, priče sablasnih mladenki i dalje se prepričavaju, strašeći, fascinirajući i spajajući dvije epohe: digitalnu sadašnjost i mitsku prošlost
