U mirnom domu porodice Dragojević iz Veternika, gdje su se tokom godina spajale uspomene i porodična toplina, dogodio se trenutak koji je zauvijek obilježio srca svih njegovih ukućana.
- Biljana Dragojević, majka poznatih fudbalera Dejana i Davida Dragojevića, odlučila je podijeliti duboko emotivnu vijest sa svojom zajednicom na Instagramu. U objavi prožetoj tugom i zahvalnošću, otkrila je da je njihov voljeni pas Kuci, višegodišnji član porodice, izgubio bitku protiv teške bolesti. Ta je vijest odjeknula daleko izvan zidova njenog doma, izazivajući talas saosjećanja među onima koji je prate.
Kuci nije bio samo pas – on je bio neodvojivi dio porodice. Godinama je donosio radost u njihove živote, razigrano ulijetao u prostorije, dočekivao ih veselim repićem i bio izvor utjehe u trenucima tuge. Njegov odlazak ostavio je ogromnu prazninu, ne samo u Biljaninom srcu, već i u srcima ljudi koji su godinama pratili ovu porodicu preko društvenih mreža. Svaka njegova fotografija, svaki snimak, sada su dobili novu dimenziju – pretvorili su se u uspomene koje se čuvaju s ljubavlju i sjetom.
Portal “Kurir.rs” prenio je da je gubitak voljenog kućnog ljubimca jednako težak kao i gubitak bliske osobe. Biljana je kroz objavu poručila da je “kobna bolest odnijela njenog Kucija, baš kao što bolest odnosi i ljude.” Ovo je bio njen način da izrazi ogromnu bol koju osjeća, ali i da pošalje univerzalnu poruku – ljubav koju dijelimo sa životinjama jednako je dragocjena, duboka i iskrena kao i ona među ljudima. Ta je rečenica postala most prema svim ljudima koji su prošli kroz sličan gubitak.
- U komentarima koji su se nizali ispod njene objave, ljudi iz cijelog regiona dijelili su svoje priče o voljenim ljubimcima koji više nisu s njima. Bilo je tu sjećanja na pse koji su strpljivo čekali svoje vlasnike, mačke koje su dane provodile sklupčane u krilu, pa čak i papagaje koji su bili najbolji prijatelji osamljenim dušama. Kroz zajedničku bol stvorena je mala mreža empatije, skladan prostor u kojem su ljudi mogli podijeliti i svoje suze i svoje osmijehe.
Prema pisanju portala “B92.net”, sve veći broj psihologa ističe važnost prepoznavanja tuge zbog gubitka kućnog ljubimca kao validnog emotivnog procesa. Nerijetko se događa da okolina ne razumije tu vrstu tuge. Međutim, društvene mreže, kao što je Instagram, omogućile su ljudima poput Biljane da podijele svoju bol, pronađu podršku i osjećaj prihvaćenosti. Njen čin iskrenog otvaranja nije bio znak slabosti, već duboke ljudskosti koja je spojila ljude različitih godina, profesija i iskustava.
Biljana je u svojoj poruci izrazila uvjerenje da se ljubav ne završava smrću. “Kažu da psi idu u nebo… Nadam se da će nas on gledati baš s tog istog neba”, napisala je. Ta rečenica nije bila samo simbol vjere u drugi svijet – ona je predstavljala način vraćanja nade u trenutku tuge. Mnogi su u toj misli pronašli utjehu. Sjećanje na ljubimca pretvorilo se u svjetionik nade, u vjeru da su ljubav i povezanost vječni, bez obzira na fizičku odsutnost.
Vrijednost ljubimaca ne može se mjeriti materijalnim stvarima. Njihova prisutnost nije tek prolazna – ona nas oblikuje, uči nas suosjećanju, empatiji i odgovornosti. Kuci je za Dragojeviće bio više od kućnog ljubimca – bio je prijatelj, brat, čuvar emocija. Njegove oči govorile su kad riječi nisu mogle. Osjećao je kada je Biljana bila tužna. Znao je manevar kojim će je oraspoložiti. Bio je živo biće koje je donosilo svjetlost u svaki dan.
- Stručnjak za kućne ljubimce izjavio je za “Novosti.rs” da je ljubav između čovjeka i životinje jedan od najčistijih oblika povezivanja. Kod djece, ljubimci razvijaju osjećaj odgovornosti, kod starijih smanjuju usamljenost, a kod svih donose neprocjenjivu emotivnu stabilnost. Gubitak takve veze, dodaje stručnjak, nerijetko vodi do tugovanja koje se mora prepoznati i liječiti kroz razgovor, podršku i sjećanje.
Priča Biljane Dragojević nije samo o smrti njenog psa. To je priča o ljubavi koja nadilazi svaki oblik života. O ljubavi koja uči, obnavlja i ostaje. Njena emotivna objava postala je nadahnuće – podsjetnik da se tuga dijeljenjem smanjuje, a ljubav pamćenjem množi. Kuci je živio punim srcem i ostavio je za sobom trag koji ne blijedi. U svakom pogledu prema bašti, u svakom šumu lišća gdje je nekad ležao, ostaje sjena njegove prisutnosti.
I možda je upravo to najljepša ostavština jednog psa – podsjetnik da jednom podijeljena ljubav nikada ne umire. Ona živi u nama, kao toplina u grudima, kao svjetlost u sjećanju, kao dah koji vraća osmijeh. Kuci je otišao, ali njegova ljubav je ostala – ne samo u Biljaninom srcu, nego u srcima svih koji su ga upoznali kroz njene riječi.
