Priča koja slijedi govori o dječaku, tišini i strahu – ali i o roditeljskoj ljubavi koja traži put kroz neobjašnjivo. U jednoj tihoj ulici Veternika, u stanu ispunjenom bojama dječje mašte, mali Bogdan ležao je u svom krevetu, obasjan prvim jutarnjim svjetlom.
- Njegov otac, Arsenije, arhitekta i čovjek od logike, posmatrao ga je s nježnošću koja se rodi tek kada život donese i bol, i gubitak. Jer otkako su ostali bez Veronike – supruge i majke – ostala je tiha praznina koju je teško ispuniti. Arsenije se nadao kako će vrijeme učiniti svoje, ali događaji koji su uslijedili pokazali su mu da dječje srce ponekad šuti glasnije nego što odrasli mogu razumjeti.
Sve je počelo neprimjetno. Tokom igre sa kockama, Bogdan bi iznenada ustao, prestao se smijati i polako prišao jednom uglu u sobi. Naslonio bi se na zid, kao da u njemu traži nešto što nije znao izgovoriti. Prvi put je to izgledalo kao usputni trenutak mašte, čak simpatičan prizor koji je Arsenije i snimio za uspomenu. No, kada se ponašanje ponovilo, i to sve češće, otac je počeo osjećati uznemirenost.
- U trećem danu sve se pretvorilo u obrazac. Svakih sat vremena, bez obzira na igru, smijeh, pa i hranu – Bogdan bi napustio sve i otišao do tog zida. Nepomičan, tih, gotovo zamrznut u trenutku. Otac je tražio logiku. Hladan zid, igra improvizacije, ostaci majčine prisutnosti… Ali sumnja je rasla.
Portal “Novosti.rs” prenosi riječi dječjih psihologa: djeca često koriste fizički prostor kao produžetak unutrašnjih emocija. Zidovi, podovi, pa čak i skriveni uglovi mogu postati sigurna mjesta gdje se mališani bore sa nevidljivim mislima. Takvo ponašanje, iako nekad djeluje neobično, može biti znak da dijete traži zaštitu ili granicu između sebe i nečega što ga uplašuje.
Jedne noći, strah je postao stvaran i za oca. Usred tišine, u 2:14, Bogdan je zavrištao iz sveg glasa. Stajao je uza zid, uzdrhtalog tijela, odbijajući očev zagrljaj. Kao da je taj hladan zid bio jedino mjesto gdje se mogao sakriti. Arsenije je shvatio da logika više nije dovoljna – trebao je pomoć.
Pozvao je dječju psihologinju dr. Levinu, čiji mir i strpljenje djeluju kao prvo utočište za zbunjene roditelje. Na prvom susretu, Bogdan je, kao po navici, otišao prema zidu. Tada je izgovorio rečenicu koja je prohladila zraka: “Neću da se ona vrati.”
To je bio prvi put da je Bogdan govorio tako jasno o nečemu što ga je mučilo. Otac je zanijemio. O kakvoj “njoj” priča njegov sin? Prateći svaki trag, Arsenije je pregledao snimke iz kuće. I tada je istina izašla na vidjelo – dadilja Marina, zaposlena pod lažnim imenom, imala je neprimjetno, ali zastrašujuće ponašanje prema dječaku. Njena hladnoća, tišina i nagli pokreti bili su dovoljno snažni da se u Bogdanovoj maloj duši rodi ogroman strah.
- “Blic.rs” je ranije pisao o sličnim slučajevima u kojima djeca neverbalno reagiraju na stresne situacije, povlačeći se u sebe ili stvarajući svojevrsne rituale koji im daju osjećaj sigurnosti. Takvo ponašanje, iako naizgled čudno, zapravo je dječji instinkt za preživljavanje u emocionalno teškim okolnostima.
Doktorka Levina je predložila da otac pokuša ponovo stvoriti sigurnost oko djeteta – ne samo uklanjanjem dadilje, nego i njezinih “tragova” u prostoru. Na preporuku prijatelja, Arsenije je pozvao Tatjanu – ženu koja se bavi energetskim čišćenjem prostora. Njoj zid nije bio samo zid, već simbol straha. Koristeći zvuk, svijeće, mirise i tišinu, uvela je u dom novu energiju, a Bogdan je postepeno prestao tražiti sklonište. Zid je izgubio svoju hladnu moć. Igra se vratila u prostor. Osmijeh se vratio na lice malog dječaka.
Kako piše “Danas.rs”, ovakve priče podsjećaju na to da dječje ponašanje često govori glasnije od riječi. Njihovi rituali, strahovi i tišina mogu biti most prema onome što roditelji ne vide na prvi pogled. Stručnjaci naglašavaju da je ljudska blizina najveći lijek u takvim situacijama – jer dijete, bez obzira na šutnju, čezne za sigurnošću i zagrljajem.
Mjeseci su prolazili. Bogdan je ponovo trčao kroz stan, grlio oca, pričao kratkim rečenicama. Jednog jutra, na proslavi njegovog drugog rođendana, sjedio je za stolom s palačinkom u ruci i nasmijanim licem. Nije se plašio ničega – jer prostor je ponovo bio dom, a zid samo zid.
- Ova priča je podsjetnik: djeca uvijek govore, čak i kad šute. Njihovi strahovi se skrivaju u sitnicama – u pogledima, u pokretima, u tišini. A odrasli? Oni su most. Oni moraju vidjeti ono što ne mogu čuti, osjetiti ono što nije izgovoreno, reagirati prije nego što strah preraste u tišinu bez izlaza.
Jer ponekad, ono što plaši djecu nije stvarnost – nego odraz te stvarnosti u njihovom malom srcu. I zato je prisustvo roditelja, čak i kad ne razumiju – ključno.
