Bila je to hladna jesenja nedelja kada sam krenula u šetnju šumom iza starog sela. Vlažan miris zemlje i lišća pod nogama imao je nešto utešno u sebi — dok nisam naišla na nešto neobično. Na mahovinom obraslom panju ležao je stari fotoaparat, poluraspadnut, ali neoštećen objektiv i mehanizam koji je još radio.
Iz radoznalosti sam ga ponela kući. U njemu je bio film.
Sutradan sam odnela film u malu foto-radnju u gradu. Prodavač je podigao obrvu kad je video tip aparata. “Ovo se ne proizvodi više od trideset godina,” rekao je.
Tri dana kasnije stigle su fotografije.
Prva — šumska staza, magla, sunčevi zraci probijaju kroz drveće.
Druga — napuštena koliba.
Treća — unutar kolibe, stari sto i polomljeno ogledalo.
Sledećih nekoliko fotografija prikazivale su iste prizore iz različitih uglova — ali svaka je izgledala kao da je vreme napredovalo. Na jednoj od njih, kroz prozor se nazirao lik — mutan, gotovo proziran.
Zadrhtala sam.
Poslednja fotografija bila je različita. Nije prikazivala ni kolibu, ni šumu. Bila je oštra, jasna. I u sredini — ja.
Stajala sam ispred svog stana, u jakni koju sam tog jutra obukla. Lice mi je bilo iznenađeno, oči širom otvorene, kao da sam upravo pogledala u objektiv. Datum razvijanja bio je od juče.
Ali tog dana nisam videla nikoga sa fotoaparatom.
U trenutku sam osetila hladan vetar iza leđa. Pogledala sam kroz prozor. Na drugoj strani ulice, u izlogu napuštene radnje, video se odraz — i u njemu, neko je držao isti onaj stari aparat.
BONUS TEKST
Prema starim narodnim predanjima, orah je jedno od onih stabala koje nikada ne treba saditi blizu kuće. Vjerovalo se da njegovo prisustvo u dvorištu može narušiti mir doma, donijeti nesreću ukućanima, pa čak i skratiti život onima koji pod njegovom krošnjom često borave.
Osim simboličnog značenja, u narodnoj tradiciji se navodi i nekoliko praktičnih razloga koji su ovo vjerovanje dodatno učvrstili. Orah ima izuzetno snažan i razgranat korijenov sistem koji se širi duboko i široko ispod zemlje, pa može oštetiti temelje kuće ili bunara. Njegova gusta krošnja stvara snažnu sjenku, sprečavajući sunčevu svjetlost da dopre do tla, što je u narodu tumačeno kao unos “tmine i tuge” u život ukućana.
Takođe, mnogi su vjerovali da sjediti u hladu oraha nije dobro – jer, prema predanju, to može izazvati glavobolju, umor i pospanost. Nauka danas zna da orahovo lišće i plod ispuštaju hemijsko jedinjenje juglon, koje može uticati na rast drugih biljaka u blizini, ali i stvoriti osjećaj težine kod ljudi ako se dugo boravi pod njegovom krošnjom.
U pojedinim krajevima Balkana postojalo je i mračno vjerovanje da kuće u čijem se dvorištu nalazi orah ostaju puste, jer “orah traži žrtvu” — pa se govorilo da za svako veliko orahovo drvo mora “neko iz kuće da ode”. Iako se danas to tumači kao plod mašte i praznovjerja, mnogi i dalje izbjegavaju da sade ovo stablo preblizu doma.
