U današnjem članku vam donosimo zanimljivu priču koja, kako Blic često naglašava kada govori o porodičnim odnosima i skrivenim tragedijama, pokazuje koliko se malo zna o borbama koje ljudi vode iza zatvorenih vrata.
- Priča prati čovjeka koji je vjerovao da sve drži pod kontrolom i ženu koja je u tišini nosila teret za koji je mislila da je pretežak da ga podijeli. Njihov život spolja djelovao je mirno, ali ono što se odvijalo iznutra bilo je kao nečujna oluja koja se polako približava, a niko je ne prepoznaje dok već nije prekasno.
Damir je bio čovjek koji se ponosio time što je stalno u pokretu. Smatrao je da vrijednost čovjeka zavisi od količine posla koju obavi i od snage s kojom se suočava sa svakodnevicom. Njegov poslovni uspjeh rastao je gotovo jednako brzo kao i njegova uvjerenost da sve zavisi od njega. Međutim, dok je njegova firma cvjetala, njegov dom je neprimjetno počeo da gubi sjaj. Svaki put kada bi se vratio kući, dočekao bi ga isti prizor: Lejla bi spavala, bilo na kauču, bilo u krevetu, umotana u ćebe koje je djelovalo preveliko za njenu sitnu figuru. Izgubljena u snu, izgledala je kao da pokušava pobjeći od stvarnosti.
- U početku je Damir mislio da je riječ o prolaznoj iscrpljenosti. Pitao ju je da li je dobro, pokušavao da shvati šta se dešava, ali bi ona samo kratko odgovorila da je umorna. Njen glas bi uvijek bio tih i blag, kao da se izvinjava što uopšte postoji. Međutim, kako su dani prolazili, a slika ostajala ista, u njemu je počela da raste gorčina. Nije vjerovao da se iza njene tišine krije nešto ozbiljno, već je mislio da njegova supruga jednostavno odbija da se potrudi. Kuća je bila u neredu, sudovi su se gomilali, ručak često nije bio ni započet. Sve to Damir je tumačio kao nemar.
Tako je ljubav polako počela da se pretvara u nestrpljenje, nestrpljenje u frustraciju, a frustracija u riječi koje niko ne bi smio da izgovori nekome koga je nekada volio svim srcem. Govorio bi joj da je zapustila sebe i njihov dom, da se ponaša kao da joj nije stalo. Njegove riječi bile su oštre, a Lejla se pred njima povlačila sve dublje u sebe. Ponekad bi joj niz obraz kliznula suza, ali se nikada nije branila, što je Damira samo još više uvjeravalo da nema opravdanja za ono što, kako je mislio, radi njihovom braku.
Kako Dnevni Avaz često upozorava u tekstovima o nerazumijevanju porodičnih problema, najopasnije su situacije u kojima jedan partner donosi zaključke bez da zna cijelu priču. Tako je bilo i kod Damira, koji je mislio da vidi sve, ali zapravo nije vidio ništa. Konačni trenutak pucanja dogodio se na njihovu godišnjicu. Damir je, umoran od emocionalnih turbulencija, odlučio da preduzme pokušaj da popravi ono što je mislio da se još može spasiti. Donio je cvijeće, nadajući se da će taj simbolični gest vratiti toplinu koju je osjećao na početku njihovog braka. Ali umjesto osmijeha, dočekao ga je mrak i zagorjela večera na stolu. Lejla je spavala, sklupčana u fotelji, kao da se cijeli svijet ugasio u njoj.
U tom trenutku njegova ogorčenost prevagnula je nad saosjećanjem. Rekao joj je da odlazi, da više ne može da živi sa ženom koja je, po njegovom mišljenju, digla ruke od života. Ona je samo tiho rekla da razumije i da ga neće zadržavati, a u njenom pogledu nije vidio ljutnju, samo tugu koja je djelovala starija od nje same.
Damir je otišao, uvjeren da je donio ispravnu odluku. Prošla su tri mjeseca, tokom kojih se pripremao za konačni razvod. Lejla se nije pojavljivala na ročištima, a njen advokat je saopštavao da je “spriječena” i da pristaje na sve uslove. Damiru je to odgovaralo; mislio je da konačno može da počne ispočetka.
Ali onda je stigao paket.
- Kurir mu je predao običnu kartonsku kutiju. Pošiljalac – Univerzitetski klinički centar. U njoj se nalazila dokumentacija sa odjeljenja onkologije. Na samom vrhu bila je umrlica. Ime njegove supruge. Uzrok – akutna leukemija. Damir je u tom trenutku shvatio da se cijeli život može urušiti u jednoj jedinoj sekundi. Sve ono što je smatrao “lijenosti” bilo je zapravo borba protiv bolesti koja joj je svakim danom oduzimala snagu. Sve ono što je nazvao nemarom bilo je zapravo nemoć.
Ispod umrlice nalazila se roze sveska – njen dnevnik. Stranice su otkrivale istinu koju je krila mjesecima. Pisala je o dijagnozi, o strahu, o hemoterapijama koje su je iscrpljivale do te mjere da bi zaspala usred dana, o tome da je povraćala satima, ali se trudila da sakrije tragove da on ne bi brinuo. Pisala je i o tome da ga previše voli da bi ga opteretila novom tragedijom, jer ga je već jednom vidjela kako se raspada kada je izgubio majku.
Njene riječi bile su pune ljubavi, ali i tihe rezignacije. Htjela je da ga pusti da živi, da ne bude vezan za bolesnu ženu, da ga ne “zarobi” u još jednoj borbi koju nije birao. I tako je šutjela, znajući da će ga time povrijediti, ali vjerujući da je ta bol prolazna i lakša od one koju bi nosio da je gledao kako se gasi.
- U pismu doktora Hasića stajalo je da je odbijala agresivnije tretmane jer je željela da sačuva novac “za njegovu budućnost”. Doktor je napisao da je otišla mirno, držeći njegovu sliku u ruci.
Damir je u tom trenutku shvatio cijeli teret svoje zaslijepljenosti. Nije bio svjestan da je svojim riječima povrijedio osobu koja je umirala, a koja ga je voljela toliko da je skrivala vlastitu bol samo da bi ga zaštitila. Sve što je činio iz frustracije sada se vratilo kao teret koji će nositi cijeli život.
Na njenoj sahrani stajao je sam, kao stranac koji je izgubio pravo da bude dio njenog svijeta. Dok su ljudi odlazili, ostao je kraj svježe zemlje, shvativši da je istinska tragedija u tome što je ono što je smatrao “spavanjem po cijeli dan” zapravo bilo jedino vrijeme u kojem je mogla pobjeći od bola.
- Kako je pisao i Večernji list u jednoj analizi porodičnih tragedija, najdublje rane često nastaju iz nerazumijevanja i izgovorenih riječi koje je bilo lako izreći, a nemoguće povući. Damir je to sada znao bolje nego iko. Dok je Lejla spavala svoj posljednji, vječni san, on je ostao budan, suočen sa tišinom koja mu je odzvanjala kao kazna – tišinom koju je nekada pogrešno tumačio, a sada bi dao sve da je još jednom čuje kako izgovara one jednostavne, tihe riječi: „Samo sam malo umorna.“
