Ljetno sunce nemilosrdno je pritiskalo prašnjavi seoski put dok se kočija gazde Stevana probijala prema varoši.
- U njoj je sjedio najugledniji trgovac kraja, čovjek poznat po bogatstvu, ali i po neprestanoj sumnji da mu neko radi o glavi. Pored njega je bio njegov sin Marko, tek petogodišnji dječačić, bezbrižan i zaigran, dok se iza njih u tovarnom dijelu nalazila kožna torba puna dukata – bogatstvo koje je toga dana bilo srž Stevanove brige, ali i uzrok burnog događaja koji će uslijediti. Kako je, prema pisanju Blica, u mnogim selima onog vremena strah od razbojnika bio svakodnevnica, tako je i Stevan putovao uvijek napet, gledajući preko ramena i sumnjajući u svaku sjenku.
Kada je kočija naglo odskočila na skrivenom kamenu usred puta, Stevan nije ni osjetio da je težak teret skliznuo u travu. Dječakov kratki trzaj bio je jedini znak da se nešto dogodilo, ali trgovac nije obraćao pažnju – žurio je kući, uvjeren da je sve pod kontrolom. Oblak prašine za njima nije otkrivao ništa neobično, a torba prepuna novca ostala je ležati u travi, neprimijećena.
Nekoliko stotina metara iza njih kretao se Luka, nadničar naviknut da hoda svuda gdje bi drugi odustali. Bio je umoran, iscrpljen i prazan od nade nakon još jednog dana bez posla. Kada je ugledao torbu, prvo je mislio da je neko odbacio krpe ili smeće. Tek kada ju je podigao i osjetio težinu, shvatio je da u rukama drži pravo malo bogatstvo. Otvorivši je, vidio je sjaj dukata koji bi nekome poput njega mogao promijeniti čitav život. U tom trenutku srce mu je zakucalo kao nikad prije – sudbina mu je pružila iskušenje koje bi mnoge slomilo.
- Ipak, Luka se sjetio riječi koje su se u njegovoj porodici prenosile generacijama, a kako piše Kurir, slične mudrosti bile su duboko ukorijenjene u narodu: “Čovjeka hrani rad, a slama ga tuđa muka.” Zatvorio je torbu, bacio posljednji pogled prema uskom putu kojim se kočija udaljavala i shvatio da nema vremena za razmišljanje. Krenuo je trčati, gurajući umor, glad i kamenčiće koji su mu parali tabane. Trčao je jer je, uprkos siromaštvu, nosio ono što se rijetko nalazi – čvrstinu karaktera.
Dok je zvao gazdu, glas mu je gutao vjetar. U prašini ispred sebe vidio je samo siluetu kočije koja se udaljavala. S druge strane, Stevan je u njegovoj pojavi vidio samo prijetnju – prljavog čovjeka koji maše i trči prema njemu. U vremenu kada su pljačke bile česte, strah je lako zamjenjivao razum. Umjesto da uspori, još je jače ošinuo konje, uvjeren da ga neko želi presresti.
Luka je tada posegnuo za jedinom prednošću koju je imao – poznavanjem prečica. Skrenuo je kroz šiblje, grebao se o granje, ali nije odustajao. Kada se konačno pojavio pred kočijom, konji su se morali usporiti na uzbrdici. U tom trenutku, dok se prašina još nije slegla, Stevan je vidio samo čovjeka koji trči prema njemu, potpuno iscrpljenog, s rukama pruženim naprijed. Ali nije vidio šta nosi.
Zbog straha, nepromišljeno je reagovao. Uvjeren da ga taj čovjek želi napasti, podigao je ruku i posegnuo za bičem. U trenutku nesporazuma, i pod teretom sopstvene paranoje, udario je Luku. Udarac nije bio tek fizički čin – bio je odraz svijeta u kojem su predrasude brže od razuma. Luka je pao na koljena, ali torbu nije ispustio, što je u tom trenutku bilo najjasnije svjedočanstvo njegovih namjera.
Tek kad je mali Marko povikao i pokazao na torbu, Stevan je zastao. Prašina se razišla, a trgovac je prvi put vidio ono što je Luka od početka nosio – njegovu izgubljenu torbu punu zlata. Istog trena mu se sve razjasnilo. Bič mu je ispao iz ruke, a hladan val srama preplavio ga je. Čovjek za kojeg je mislio da je razbojnik zapravo je satima nosio teret koji ga je mogao uzdići iznad bijede, ali ga je vraćao pravom vlasniku.
Stevan je, kako bi rekli u izvještajima kakve navodi Nova.rs, ostao bez riječi pred prizorom koji mu je rušio sve predrasude. Pogled na Luku, poniženog, povrijeđenog, ali ponosnog, bio je trenutak koji mu je otvorio oči. Luka nije tražio osvetu, nije vikao, nije proklinjao. Samo je tiho spustio torbu i rekao da nije htio da dijete ostane bez kruha.
- U tom trenutku Stevan je osjetio teret koji je bio daleko teži od torbe s dukatima – teret sopstvene savjesti. Prvi put je shvatio da čovjek može imati sve, a da ipak bude moralno siromašan. Pokušao je ispraviti grešku, nudeći Luki šaku dukata, pa čak i više od toga. Bio je spreman platiti bilo kakvu cijenu, samo da ublaži stid koji ga je obuzeo.
Ali Luka je odbio. Rekao je da ono što je vratio nije njegova zasluga za naplatu, već tuđe pravo koje je samo vraćeno na svoje mjesto. Umjesto zlata, tražio je nešto što novac ne može kupiti – da gazda Stevan nauči sina da ne sudi čovjeku na osnovu izgleda. To je bila jedina “nagodba” koju je bio spreman prihvatiti.
- Kada je Luka otišao, nestajući niz put istim korakom kojim su mnogi siromašni prolazili vijekovima, Stevan je ostao nepomičan. Torba mu je bila puna, ali unutra nije vidio bogatstvo – vidio je lekciju. Bila je to, kako bi rekli izvori poput Blica, ona vrsta priče koja bi se u malim sredinama prepričavala godinama kao opomena.
U povratku kući, Stevan je osjetio nešto što mu je do tada bilo strano: spoznaju da vrijednost čovjeka ne leži u njegovoj odjeći, prljavštini ili raskošnim kočijama, nego u djelima koja čini kad ga niko ne vidi. Prava veličina nije u imetku, nego u poštenju, a Luka je toga dana pokazao da neki ljudi, iako siromašni materijalno, nose u sebi bogatstvo koje se ne može mjeriti dukatima.
I tako je gazda Stevan, s punom torbom ali teškim srcem, došao do zaključka koji mnogi ne shvate ni u dubokoj starosti – da se ono najvrednije u čovjeku ne kupuje, ne prodaje i ne gubi na putu. Upravo to je naučio od siromaha koji je, ne tražeći ništa zauzvrat, ostavio trag koji će ga pratiti do kraja života.
