“Oslobođenje” navodi da se u mnogim selima širom regije i danas mogu pronaći ljudi koji su nekada bili poštovani domaćini, a koje je život, nerijetko uz pomoć vlastitih slabosti, odveo na mračnu stranu.
- Takav je bio i Jusuf, čovjek kojeg su nekada svi pozdravljali s poštovanjem i koji je znao stati ispred svakog problema kao stamen čovjek od riječi. No, kako godine prolaze, tako i čovjek ponekad izgubi bitku sa samim sobom. Kod Jusufa ta borba nije bila protiv ljudi, već protiv boce — tihe zamke koja ga je pretvorila u sjenu nekadašnjeg sebe brže nego što je vrijeme nagrizlo zidove njegove stare kuće. U toj kući više nije bilo ni topline ni ljudskog glasa, osim ponekad tihog laveža jedine duše koja ga je još gledala kao nekadašnjeg gazdu: Gara.
Garo je bio veliki, crni mješanac, pas kojeg je Jusuf davno, u nekoj drugoj stvarnosti, spasio kao štene. Pas je, kao da mu je pamćenje jače od ljudskog, u sebi nosio sliku dobrog Jusufa, onog koji je znao pomilovati, nahraniti i nasmijati se. I zato je ostao. I kad je gazda počeo vikati, i kad se teturao, i kad su se prazne flaše gomilale oko kuće poput tihi svjedoka propadanja, Garo je ostajao uz njega, kao da čeka da se onaj stari Jusuf vrati.
- Jednog ledenog petka, kada je snijeg zatrpao selo tako da se činilo kako iz svijeta dolazi samo bjelina, Jusuf je dotakao dno. Nije imao novca, nije imao drva, a najgore od svega — nije imao ni gutljaj onoga bez čega više nije znao provesti dan. Ruke su mu drhtale, pogled mu se mutio, a glava pulsirala u grču ovisnosti. Tog trenutka bio je spreman dati i ono malo što je imao.
Na trijemu je sjedio pognute glave kada je naišao lokalni mesar, čovjek grube naravi čija riječ u selu nikada nije mirisala na dobrotu. Pogled mu je odmah pao na Gara, koji je, vjeran kao i uvijek, ležao uz svog gazdu. Mesar je procijenio, odmjerio i hladno izgovorio ponudu: gajba piva i boca rakije za psa. Kako “Dnevni Avaz” često piše o ljudima koji se, opijeni vlastitim slabostima, dovode u situacije koje bi nekada smatrali nezamislivim, tako je i Jusuf te večeri izgovorio rečenicu koja će ga kasnije progoniti: “Nosi ga.”
- Pas je cvilio, grebao snijegom, gledao u Jusufa kao u posljednju nadu, a Jusuf je okrenuo glavu i zgrabio poklonjenu gajbu kao da mu život od toga zavisi. Vrata su se zatvorila, a Garo je odveden u mrak zaleđenog puta.
Noć je pala brzo, teška i tiha, a s njom i temperatura. Jusuf je pio, pokušavajući ugušiti ono što se gušiti ne može. Negdje u pola pijanstva sjetio se svojih lijekova za srce, onih bez kojih bi, kako mu je doktor rekao, “motor mogao stati”. Nova kutija bila je u džepu kaputa na trijemu. Pijan i promrzlog tijela, izašao je u mećavu po njih. Ali kad ih je uzeo u ruke, prsti su mu otkazali poslušnost, kutija je skliznula i nestala u pahuljama koje su vjetar i mrak gutali bez traga.
- Kopao je u snijegu, panično, sve slabiji. Srce mu je poskakivalo kao da želi pobjeći iz grudnog koša. Pokušao je ustati, ali noge ga nisu slušale. Pao je licem u snijeg, osjetivši kako bijela hladnoća postaje čudno ugodna. Bio je to trenutak kada ljudi često pomisle da se predaju svijetu koji je lakši od stvarnosti. Alkohol ga je uspavljivao, a tijelo mu se predavalo ledenoj tišini. Pomislio je da će tu završiti — sam, izgubljen i izdan od samog sebe.
I baš tada, u tišini u kojoj se više nije čulo ni vlastito disanje, čulo se zveckanje lanca. “Klix.ba” često izvještava o nevjerovatnoj odanosti pasa koji prelaze ogromne udaljenosti ili se vraćaju svojim vlasnicima uprkos svemu, a upravo se to dogodilo te noći. Garo je, krvavog vrata i smrznute dlake, pregrizao ili istrgnuo lanac i pobjegao od mesara. Nije bježao u slobodu — bježao je prema Jusufu.
Pas je dojurio kroz snijeg, dahtav, promrzao, ali odlučan. Njegova topla njuška dotakla je Jusufov obraz. Lickao ga je, gurkao, cvilio kao da mu govori da mora ostati budan. Kada je shvatio da se Jusuf ne pomjera, pas je počeo kopati snijeg oko njega. Uz pomoć njuške pronašao je malu bijelu kutiju koja je Jusufu ispala. Izvukao ju je pažljivo iz pršića i položio na njegova prsa, gurajući ga da reagira.
- Taj čin, ta gotovo nemoguća odanost bića kojeg je prodao za piće, zapalila je u Jusufu posljednji plamen snage. Uzeo je tabletu, progutao je sa šakom snijega, pa se, držeći se za Garino krzno, dovukao do kuće. Kad su ušli, Garo je legao preko njega i grijao ga cijelu noć, bdijući nad njim poput čuvara kojeg nikakva izdaja ne može otjerati.
U jutarnjoj tišini, Jusuf je otvorio oči. Bio je živ. Pored njega, Garo je spavao iscrpljen, s tragovima krvi i ledom zamrznutim na dlaci. Pogled na prazne flaše i pogled na psa bili su dovoljni da shvati sve ono što je godinama odbijao vidjeti.
Ustao je, uzeo svaku bocu u kući i izlio ih. Nije ostavio nijednu. Kleknuo je kraj Gara i zagrlio ga, prvi put nakon desetljeća pustivši suze da mu padnu niz lice. “Nikad više,” šaptao je, kao zakletvu, kao molitvu, kao priznanje grijeha.
- “Blic” u svojim pričama o ljudskoj borbi protiv ovisnosti često ističe da se najveće promjene događaju u trenucima kada čovjek dotakne dno, a Jusuf je to dno te noći upoznao bolje nego ikad. Shvatio je da mu je druga šansa poslana u obliku psa, crnog mješanca čije srce nije poznavalo ni osvetu ni zamjeranje.
Garo mu je pokazao da vjernost nije nagrada, nego izbor. A Jusuf je konačno izabrao da bude čovjek vrijedan takve vjernosti.
