U današnjem članku vam pišemo na temu prijateljstva koje se prepoznaje u trenucima kada novac ne igra nikakvu ulogu.
- Priča govori o odnosu dvojice ljudi koji su kroz godine pokazali da se povjerenje i čast ne kupuju, već se zaslužuju i grade sitnicama, postupcima i tihim porukama koje govore više od riječi.
On već godinama zna da se mnogi druže s njim zato što je bogat. Nije mu to nepoznato niti ga pretjerano boli, jer je svjestan realnosti u kojoj živi. U mnogim situacijama shvata da ljudi ostaju za stolom s njim ne zbog društva, već zbog koristi. Često kroz šalu kaže da bi mogao kupiti kafić u kojem sjede, samo kada bi poželio, i time jasno stavlja do znanja da je plaćanje računa najmanji problem. Međutim, iako ga takve stvari ne pogađaju lično, zna da mu ti odnosi ne mogu biti pravi oslonac. Nisu iskreni, nisu čisti i ne mogu opstati tamo gdje nema stvarne povezanosti. Ipak, on zna na čemu je sa svakim od njih, i to mu daje mir.
Postoji jedan čovjek koji se od svih drugih razlikuje – prijatelj kojeg poznaje skoro cijeli život. To je jedina osoba koja nikada nije dozvolila da on plati račun, čak ni onda kada je bilo očigledno da finansijski stoje neuporedivo drugačije. Njegov drug radi za skromnih 600 eura mjesečno i vodi jednostavan, miran život. Kada nema novca, jednostavno kaže da ne može izaći na piće, ne zato što se stidi, već zato što smatra da je nepravedno da njegova finansijska situacija postane nečiji teret. To je bila navika, možda i princip, koji ga je pratio godinama i nikada se nije promijenio.
- Kada ga je pitao da mu bude kum, otkrio je još jednu njegovu osobinu: spremnost da preuzme teret na sebe, samo da se ta obaveza obavi kako treba. Kum je podigao kredit da bi ispoštovao sve što taj čin nosi. Nije želio pomoć, iako je znao da bi mu ona bila pružena bez ikakvog pitanja. Tokom života je jasno davao do znanja da neće tražiti ništa sve dok to zaista ne bude neophodno. Takav stav se rijetko viđa – to nije samo ponos, već i želja da se sačuva dostojanstvo i granica koja razdvaja prijateljstvo od nezdrave zavisnosti.
Tri dana prije trenutka kada počinje najdublji dio ove priče, kum ga je pozvao na roštilj. Skromno okupljanje, ništa posebno, ali baš takve situacije nose najviše topline. Dok su sjedili, kum mu je saopštio da mu je žena trudna. Bio je vidljivo srećan, uzbuđen i u isto vrijeme zabrinut. Novi život donosi radost, ali i obavezu, naročito kada budžet nije veliki. Izgovorio je da mu treba bolji posao, ali ne kao molbu, već kao konstatujuću rečenicu, skoro stidljivo. To je bio prvi put da je natuknuo da mu je možda potrebna pomoć.
On je odmah reagovao, bez oklijevanja. Rekao mu je da sutra dođe u njegovu firmu sa papirima i upitao ga šta bi želio da radi. Htio je da mu ponudi poziciju koja bi mu donijela stabilniju platu, više sigurnosti i mogućnost da bez brige dočeka dijete. Nije to bila prilika iz sažaljenja, nego zato što je duboko znao da je kum to zaslužio. Tokom života pokazao mu je više časti nego većina ljudi koja ga okružuje.
Kum je mirno odgovorio: “Ja sam automehaničar, šta mogu da radim?” U tom trenutku mu je predložio posao pomoćnika šefa voznog parka – pristojna pozicija, daleko lakša od njegovog trenutnog fizičkog rada, sigurnija i finansijski bolja. Ali kum je odmahnuo glavom. “Ne, ja sam automehaničar, samo to mogu da radim.” Rekao je to tako jednostavno, a tako snažno, kao da su u te dvije rečenice stali njegovi principi, njegov identitet i njegova čvrstina.
- Nije htio da prihvati poziciju koju ne zna ili ne voli. Nije htio da se osjeća kao neko ko je dobio posao samo zato što poznaje gazdu. Nije želio odgovornost koja mu ne pripada, niti da nosi titulu iza koje ne zna da stoji. Želio je pošteno raditi ono što zna, ono što ga ispunjava i ono što mu daje mir. Biti pošten prema sebi i drugima bila je njegova nevidljiva, ali nepokolebljiva crta.
On, koji je imao novca, moći i mogućnosti, gledao je u čovjeka koji ima malo, ali nosi ogromnu snagu u sebi. I zbog toga je ponosan što poznaje takvog čovjeka. U svijetu gdje se ljudi često mijenjaju zbog koristi, gdje blizina bogatih postaje vrijednost sama po sebi, imati prijatelja koji ostaje isti, bez obzira na okolnosti, prava je rijetkost. To prijateljstvo postalo je dokaz da se iskrenost ne traži – ona se prepoznaje.
- I baš zbog toga ova priča nosi poruku o tome da se veličina čovjeka ne mjeri novcem, već dosljednošću, poštenjem i hrabrošću da ostane ono što jeste. A on, koji može kupiti kafiće, stolove i račune, zna da nikada neće moći kupiti ono što mu je ovaj čovjek nesvjesno davao godinama: pravo prijateljstvo, bez cijene i bez kalkulacije.
