U današnjem članku vam pišemo na temu odlaska čovjeka čije su pjesme postale zajedničko sjećanje čitavog regiona. Ovo su dvije jednostavne rečenice, napisane kao lični blog: nekad ne znaš da je neko dio tvog života dok ne shvatiš koliko ti nedostaje. A onda shvatiš da su njegove riječi bile tu u svim važnim trenucima.
- Kada je preminuo Đorđe Balašević, bivšu Jugoslaviju preplavili su tuga i nevjerica. Vijest je stigla tiho, ali se širila munjevito, kao da je svako morao čuti i osjetiti isto u istom trenutku. U Novom Sadu su se palile svijeće, na trgovima drugih gradova ljudi su puštali njegove pjesme, a u stanovima, automobilima i kafićima zavladala je ona posebna tišina koja nastaje kad riječi više nisu dovoljne.
Balašević nije bio samo kantautor. Bio je glas koji je znao kako da ispriča male živote, ljubavi, poraze i nade bez velikih poza. Njegove pjesme su se slušale u mladosti, ali su se razumijevale s godinama. Zato je njegov odlazak toliko zabolio – otišao je neko ko je znao da govori u ime običnih ljudi, bez patetike i bez lažnog sjaja.
Umro je 19. februara 2021. godine, u 67. godini, od posljedica korona virusa. Ta činjenica, sama po sebi surova, dodatno je pojačala osjećaj praznine. Nije bilo oproštajnih koncerata, nije bilo pozornice. Sve je stalo u jednu vijest i u more emocija koje su ljudi nosili svako za sebe.
Njegova posljednja želja bila je jednostavna – bez pompe, bez velikih govora, bez državnih ceremonija. Samo porodica i najbliži. Oni koji su ga poznavali nisu se tome čudili. Takav je bio i u životu – skroman u gestama, a dubok u značenju. Čak je i ranije, kroz stihove, govorio kako zamišlja svoj odlazak, bez teatralnosti i bez buke.
- Balašević je sahranjen u Novom Sadu, gradu koji je nazivao svojim i kojem se uvijek vraćao, i kad je fizički bio daleko. Taj grad je bio više od adrese – bio je stanje duha, inspiracija i vječna tema njegovih priča. U njemu je započeo i završio krug.
Mnogi su se kasnije pitali zašto je Balašević “sahranjen dva puta”. Prvo je, u krugu porodice, ispraćen na groblju „Lisje“. Tamburaši su ga ispratili pjesmom, onako kako bi to njemu najviše prijalo – bez govora, ali s muzikom. Četrdeset dana kasnije, njegovi posmrtni ostaci su kremirani i položeni u porodičnu grobnicu, svega nekoliko metara dalje, ispod četinara.
Njegov grob nije grandiozan. Nema velikih figura ni teških riječi. Spomenik je u obliku lista i srca, a na njemu stoji rečenica koja je postala simbol njegovog pogleda na život: „Bez crne bela ne bi vredela.“ To nije samo stih, već poruka. Podsjetnik da život čine i svjetlo i tama, i radost i bol, i da jedno bez drugog nema pun smisao.
Ta rečenica govori o prihvatanju svega što život nosi. Balašević nikada nije bježao od tame, ali je znao da bez nje ne bismo znali cijeniti ono lijepo. Upravo zato su njegove pjesme bile toliko bliske – nisu nudile lažnu utjehu, već razumijevanje.
Kako su pisali domaći mediji poput Blica, dani nakon njegove smrti pokazali su koliko je duboko bio ukorijenjen u živote ljudi. Nije bilo podjele na generacije, gradove ili države. Svi su znali barem jednu njegovu pjesmu koja ih vraća u neko važno vrijeme.
- Prema navodima RTS-a, Balašević je ostavio nasljeđe koje se ne mjeri brojem albuma ili nagrada, već time koliko su njegove riječi postale dio kolektivnog pamćenja. Njegove priče će se i dalje prepričavati, pjevati i slušati, jer su jednostavne i istinite.
Kako podsjećaju i tekstovi objavljeni u Nedeljniku, iza svakog velikog umjetnika stoji rijetka sposobnost da ostane čovjek. Balašević je to uspio. Zato njegov grob nije samo mjesto sjećanja, već tihi podsjetnik da bez crne bela ne bi vredela – i da je u toj ravnoteži živio i stvarao do kraja.
