U današnjem članku vam pišemo na temu istine koju mnogi nauče tek nakon što ih zaboli. Ovo su dvije rečenice napisane jednostavno, kao lični blog: svi nas uče da budemo dobri, ali rijetko ko nas nauči kako da se zaštitimo. A upravo tu počinje prava životna lekcija.
- Od malih nogu slušamo iste savjete – pomozi, razumij, budi čovjek. Govore nam da se dobro dobrim vraća i da se iskrenost uvijek isplati. I zaista, ponekad se desi da nam neko uzvrati zahvalnošću, poštovanjem ili iskrenom bliskošću. Ti trenuci nas uvjere da svijet ipak ima smisla i da naša dobrota nije bila uzaludna.
Ali život, prije ili kasnije, pokaže i drugu stranu medalje. Dobrota ne garantuje lojalnost. Naprotiv, nerijetko se dešava da upravo oni kojima smo najviše pomogli postanu izvor razočaranja. Ta spoznaja boli, jer dolazi u trenutku kada smo najmanje spremni da je prihvatimo.
Jedna od najvećih zabluda je uvjerenje da su dobri ljudi slabi. U stvarnosti, potrebna je ogromna unutrašnja snaga da ostaneš empatičan u svijetu koji često nagrađuje sebičnost. Kada nekome pomogneš, ti ne daješ samo vrijeme ili novac – daješ povjerenje. Izlažeš se. Pokazuješ ranjivost.
- Problem nastaje kada druga strana tu dobrotu ne doživi kao dar, već kao nešto što im pripada. Tada se zahvalnost pretvara u očekivanje, a poštovanje u naviku da si uvijek tu. Granica između pomoći i iskorištavanja počinje da se briše, često neprimjetno.
Postoji stara priča o čovjeku koji spašava promrzlu zmiju. Vodi ga sažaljenje, grijanje i želja da pomogne. Kada se zmija oporavi, ugrize ga. Pouka nije da ne treba pomagati, već da ne možeš promijeniti tuđu prirodu, koliko god ti namjere bile čiste.
U stvarnom životu, takve situacije ne izgledaju dramatično na prvi pogled. To su ljudi koji ti prilaze kada su slomljeni, izgubljeni ili u problemu. Dok im pomažeš, bliski su, puni lijepih riječi. Ali čim stanu na noge, nešto se promijeni. Počinju da se udaljavaju, umanjuju tvoj značaj ili čak govore loše o tebi. Kao da ih tvoja dobrota podsjeća na nešto što ne žele da osjećaju.
Psihologija nudi nekoliko objašnjenja za ovakvo ponašanje. Pomoć ih suočava s vlastitom slabošću. Umjesto da se s tim pomire, neki ljudi razviju otpor prema osobi koja ih je vidjela u ranjivom stanju. Lakše im je da se distanciraju nego da priznaju zahvalnost.
- Postoji i strah od duga. Neki ljudi ne znaju kako da žive s osjećajem da im je neko pomogao. Umjesto da to prihvate, oni minimiziraju tvoj doprinos ili te pretvaraju u negativca u vlastitoj priči. Na taj način oslobađaju se unutrašnjeg pritiska.
Kod nekih je problem još dublji. Narcisoidne crte ličnosti čine da pomoć doživljavaju kao nešto što im se podrazumijeva. Ne vide dobrotu kao izbor, već kao obavezu drugih. Takvi ljudi rijetko osjećaju iskrenu zahvalnost, jer vjeruju da su je zaslužili samim tim što postoje.
Tu je i krhki ego. Priznati da im je neko pomogao znači priznati da nisu sve mogli sami. Za neke je to nepodnošljivo. Njihov ponos ne dozvoljava da ostanu u odnosu u kojem se osjećaju manje vrijednima, pa radije ruše mostove nego da pređu preko tog osjećaja.
Važno je naglasiti jednu stvar – problem nije u tvojoj dobroti. Problem je u tome kome je daješ i koliko sebe pritom zanemaruješ. Dobrota bez granica vodi iscrpljenosti, gorčini i gubitku samopoštovanja. To nije plemenitost, to je samoponištavanje.
- Ne moraš pomagati svima. Ne moraš se dokazivati. Ne moraš ostajati u odnosima u kojima se tvoja dobra namjera koristi protiv tebe. Zrela dobrota zna kada treba stati, kada reći „dosta“ i kada se povući bez osjećaja krivice.
Istinski zreli ljudi znaju primiti pomoć bez poniženja i bez potrebe da umanjuju onoga ko im je pomogao. Oni ne osjećaju potrebu da se brane napadom. Takvi ljudi postoje – ali nisu svi takvi.
Kada to shvatiš, nećeš postati hladniji niti bezosjećajniji. Postat ćeš mudriji. Naučit ćeš da čuvaš svoje srce, a ne da ga zatvaraš. Dobrota je vrijednost, ali mudrost je znati kome je daješ. I upravo u toj ravnoteži dolazi osjećaj slobode koji više niko ne može da ti oduzme.
