U današnjem članku vam pišemo na temu koliko često ljudi ne prepoznaju ljubav dok je imaju tik pored sebe, sakrivenu iza tišine, inata i pogrešnih pretpostavki. Ovo je priča o jednoj sarajevskoj mahali, o dvoje komšija i o osjećanjima koja su godinama rasla – baš kao ruže uz ogradu.
- U staroj mahali, gdje su kuće bile toliko blizu da su dijelile iste sjene, svi su znali za nesuglasicu između Munire i Salka. Munira, udovica poznata po oštrom jeziku i strogoći, držala je svoju avliju kao pod konac. Kod nje je sve moralo biti savršeno – ravno, čisto i pod kontrolom. Salko je, s druge strane, bio tih i nenametljiv čovjek, neko koga se rijetko čulo, ali koga su svi viđali pored njegovih ruža.
Te ruže nisu bile obične. Bile su stare sorte, guste, tamnocrvene i snažnog mirisa, toliko jakog da se osjećao daleko niz sokak. Rasle su uz samu ogradu koja je dijelila njihova dvorišta i s vremenom su se prelivale u Munirinu avliju. Upravo tu je počinjao njihov svakodnevni „rat“.
Svako jutro, u isto vrijeme, Munira je izlazila s velikim baštenskim makazama. Bez imalo dvoumljenja, rezala je cvjetove, glasno gunđajući i bacajući ih nazad u Salkovo dvorište. Radila je to namjerno, da je čuje, da mu pokaže da joj ništa od njega ne treba. Salko nikada nije povisio ton. Samo bi je pogledao, uzdahnuo i tiho rekao da je šteta rezati nešto tako lijepo.
Godinama je to trajalo. Komšiluk je šaputao da je Munira otvrdnula otkako je ostala sama, ali niko nije imao hrabrosti da joj to kaže u lice. Salko je stario, leđa su mu se savijala, ali je i dalje svake godine sadio nove ruže uz istu ogradu, kao da ne odustaje od nečega što samo on vidi.
- Jednog jutra, mahala je utihnula. Nije bilo zvuka makaza, niti mirnog Salka na tremu. Hitna pomoć je došla i otišla tiho. Srce. Otišao je baš onako kako je i živio – neprimjetno. Munira je posmatrala kroz zavjesu, uvjeravajući sebe da ne osjeća ništa osim olakšanja. Konačno nema ruža, govorila je sebi.
Nekoliko dana kasnije, na njena vrata je pokucao advokat. Donio joj je vijest da je Salko ostavio testament. Kuću – njoj. I jednu staru svesku, uz poruku da je prvo pročita. Munira je uzela svesku drhtavim rukama, osjetivši miris duhana i ruža koje je toliko mrzila.
Već na prvoj stranici, srce joj se stegnulo. Salko je pisao o njoj još od mladosti. O tome kako se vratila u mahalu kao djevojka, kako je bila lijepa, ali tužnih očiju. Stranice su nizale godine, događaje, njene suze, njegovu nijemu brigu. On je znao sve, a nikada ništa nije tražio.
Najviše su je pogodili zapisi o ružama. Pisao je kako se sjetio da su joj nekada davno bile omiljene crvene ruže koje mirišu na džem. Zato ih je posadio uz ogradu. Namjerno. Znao je da će ih rezati, da će se ljutiti, ali je to bio jedini način da joj ih pokloni. Ako ih već ne može uzeti iz njegove ruke, barem da ih dotakne, makar u bijesu.
- Munira je shvatila istinu prekasno. Svaki cvijet koji je odsjekla bio je tiha ljubavna poruka. Svaki njen povik bio je rana čovjeku koji ju je volio cijeli život, bez zahtjeva, bez očekivanja. Posljednji zapis govorio je o želji da joj ostavi kuću kako bi jednog dana srušila ogradu – onu istu ogradu koju je podigla vlastitom ohološću.
Te večeri, Munira je izašla u avliju i pogledala ogradu. Uzela je makaze, ali ovaj put nije dotakla ruže. Počela je da razvaljuje drvene daske, jednu po jednu. Srušila je granicu koju nije činilo drvo, već ponos.
Dvorišta su postala jedno. Munira je kleknula pored ruža, ne mareći za trnje koje joj se zabijalo u prste. Prvi put je zaplakala bez srama, moleći tišinu za oprost. Nikada nije prodala Salkovu kuću. Spojila ju je sa svojom i pustila ruže da rastu slobodno, da prekriju sve – i sjećanja i kajanje.
- Danas, kako pišu Oslobođenje, takve priče podsjećaju da se najveće ljubavi često kriju u tišini, a ne u velikim riječima.
Slične sudbine i kasna saznanja o propuštenim emocijama često se mogu pronaći i u pričama koje objavljuje Dnevni avaz.
A portali poput Radija Sarajevo redovno podsjećaju da granice među ljudima najčešće ne grade zidovi, već ponos i strah od ranjivosti.
Jer ponekad, najteža istina nije da nas neko nije volio – već da nas je volio cijeli život, a mi to nismo znali vidjeti.
