Rečenica „ako te nešto muči i boli – ćuti“ često se pojavi baš onda kada je čovjek najranjiviji.
- Izgovori se nakon razočaranja, pogrešnog povjeravanja ili trenutka u kojem je nečija iskrenost naišla na zid nerazumijevanja. Mnogi su barem jednom doživjeli da se, nakon što su „izlili dušu“, ne osjećaju lakše, nego praznije, ogoljeno i još umornije nego prije. Kao da su dio sebe dali nekome ko nije znao šta da uradi s tim teretom. Iz takvih iskustava rađa se uvjerenje da je ćutanje sigurnije od govora.
Međutim, istina nije crno-bijela. Nije problem u pričanju o problemima, nego u tome kome, kada i na koji način govorimo. Potpuno zatvaranje u sebe može biti jednako štetno kao i nekontrolisano povjeravanje svima redom. Prava mudrost leži u pronalaženju ravnoteže između ta dva ekstrema.
Jedan od razloga zašto spontano „otvaranje duše“ često završi loše jeste činjenica da ljudi slušaju kroz vlastite filtere. Svako nosi svoje strahove, traume, komplekse i uvjerenja. Kada nekome ispričaš svoj problem, on ga ne prima „čistog“, već ga tumači kroz sopstveno iskustvo. Ono što je za tebe duboka rana, neko drugi može doživjeti kao sitnicu. Ne zato što je bezosjećajan, nego zato što ne živi tvoj život.
- Drugi problem je to što nema svako kapacitet za tuđu bol. Neki ljudi jedva nose i svoje probleme. Kada im se povjeriš, oni to mogu doživjeti kao dodatni teret, kao obavezu koju nisu tražili. Umjesto razumijevanja, dobićeš distancu, nelagodu ili površne reakcije koje bole više od tišine.
Tu su i „dobre namjere“ koje znaju da povrijede. Rečenice poput „ma nije to ništa“, „ima i gorih stvari“ ili „samo ti previše razmišljaš“ često se izgovaraju s idejom da utješe. U stvarnosti, one poništavaju tuđe emocije. Poruka koju nesvjesno šalju glasi: „Nemaš pravo da se osjećaš tako.“ Nakon toga čovjek ne samo da nosi problem, nego počinje sumnjati i u sopstvena osjećanja.
Zbog svega toga korisno je razmišljati o onome što se može nazvati emocionalnom ekonomijom. Tvoje misli, strahovi i rane imaju vrijednost. Ako ih dijeliš bez ikakvog kriterija, dešava se isto kao kad bi novac bacao po ulici – većina će ga zgaziti ili zanemariti, a samo rijetki će ga podići s poštovanjem. Povjeravanje nije obaveza drugih, nego privilegija koju neko zasluži svojim ponašanjem.
Kada stalno i svima pričaš o svojim problemima, trošiš ogromnu količinu unutrašnje energije. Ako zauzvrat ne dobiješ razumijevanje ili podršku, ostaje osjećaj iscrpljenosti i razočaranja. Vremenom se može desiti i da te okolina počne doživljavati isključivo kao „onu osobu koja se stalno žali“, što dodatno narušava tvoje samopouzdanje i način na koji te drugi vide.
- Ipak, ni druga krajnost nije zdrava. Poruka „ćuti i trpi“ ima svoju mračnu stranu. Dugotrajno potiskivanje svega u sebi stvara unutrašnji pritisak. Emocije ne nestaju zato što ih ignorišeš – one se gomilaju. Taj pritisak se kasnije može ispoljiti kroz anksioznost, nesanicu, napade panike ili nagle emocionalne ispade na pogrešnom mjestu i u pogrešno vrijeme. Čovjek koji stalno ćuti često počne vjerovati da je s njim „nešto pogrešno“, jer ne uspijeva sam da se izbori s onim što nosi.
Psiha se u tom smislu može uporediti s posudom pod pritiskom. Ako se para nikada ne ispusti, posuda neće ostati netaknuta – puknuće. I to obično tamo gdje je najosjetljivije: u porodici, na poslu, u odnosima s ljudima koji možda uopšte nisu uzrok problema.
Zato nije pametno pričati svima o svojim problemima, ali isto tako nije mudro ne pričati nikome. Posebno treba biti oprezan jer postoje ljudi koji, svjesno ili nesvjesno, koriste tuđe slabosti protiv drugih. Ono što im povjeriš u trenutku bliskosti, kasnije se može pojaviti u svađi, šali ili ogovaranju. Takođe, postoje i oni kojima su tuđe drame zabava – slušaju, ali ne zato što im je stalo, već zato što im treba novi „materijal“.
- Još jedna zamka su savjeti koji dolaze umjesto podrške. Umjesto da te saslušaju, neki ljudi odmah nude rješenja, naređenja i kritike. Time poručuju da ti ne znaš, da nisi sposoban, da si sam kriv. Umjesto olakšanja, ostaje osjećaj manje vrijednosti.
Zdrava mjera je, zapravo, jednostavna: ne pričaj svima – pričaj pravim ljudima. To su oni koji slušaju bez prekidanja, koji ne umanjuju tvoju bol, koji čuvaju tvoje riječi i ne koriste ih protiv tebe. Ljudi koji ne pokušavaju da te „poprave“, nego da te razumiju.
Ćutanje ponekad može biti štit koji te štiti od dodatnih povreda. Ali ako postane stalno stanje, pretvara se u zatvor. Najveća mudrost nije u tome da uvijek ćutiš, niti da uvijek govoriš – nego da znaš kada treba sačuvati sebe, a kada potražiti siguran razgovor.
