Matija je teturao prema njoj, mali prsti su mu se grčili u zraku, kao da traži nešto što samo on vidi. Gosti su se razmicali instinktivno, zbunjeni, jer dijete koje godinama nije izgovorilo ni riječ sada je plakalo tako prodorno da je utišalo i fontanu u vrtu.
Patricija je napravila korak naprijed, ali se zaustavila. U tom trenutku, Valerija je spustila krpu. Prvi put te večeri uspravila se i pogledala dijete ravno u oči.
Matija je stao ispred nje. Suze su mu tekle niz obraze, a mala ruka uhvatila je rub njezine plave uniforme, stisnuvši ga svom snagom koju je imao.
I tada se dogodilo nešto što nitko u sali nije očekivao.
Dijete je progovorilo.
“Ne… ne ostavljaj me,” izgovorio je promuklo, nesigurno, kao da svaka riječ izlazi iz dubine u kojoj je bila sakrivena mjesecima.
Tišina je bila potpuna.
Netko je ispustio čašu. Netko je tiho uzdahnuo. Roko je problijedio.
“Matija…?” izgovorio je, gotovo bez glasa.
Dječak je podigao pogled, ali nije gledao oca. Gledao je Valeriju.
“Ona… ona je kao mama,” dodao je. “Ona sluša.”
Valeriji su se oči napunile suzama koje si nije smjela dopustiti. Spustila se na koljena, baš tamo, na hladni mramor, ne mareći za poglede.
“Tu sam,” šapnula je. “Ne idem nikamo.”
Patricijino lice se zategnulo. Osmijeh joj se srušio kao loše postavljena maska.
“Roko, ovo je neprihvatljivo,” rekla je oštro. “Netko treba maknuti ovu ženu. Dijete je uznemireno.”
Ali Roko se nije micao. Gledao je sina, po prvi put ne kao problem koji treba riješiti, nego kao biće koje pokušava nešto reći.
“Šta si rekao, sine?” pitao je tiho.
Matija je okrenuo glavu prema Patriciji i zaplakao još jače.
“Ona je zla,” izustio je. “Ne voli mamu. Ne voli mene.”
U dvorani se prolomio šapat. Patricija je problijedjela.
“Roko, molim te,” izgovorila je, sada već napeto. “To je dijete. Izmišlja.”
Valerija je znala da je ovo trenutak. Ako sada šuti, obećanje dano Kamili zauvijek će ostati nedovršeno.
Ustala je polako.
“Ne izmišlja,” rekla je mirno. Glas joj nije drhtao. “I nisam ovdje slučajno.”
Roko ju je pogledao prvi put te večeri – stvarno pogledao.
“Ko ste vi?” pitao je.
Valerija je duboko udahnula.
“Zvala sam se drugačije. Bila sam Kamili prijateljica. Najbolja.”
Ime je palo u prostor kao udar groma.
Leonora je prekrila usta rukom. Roko je zatvorio oči na trenutak, kao da ga je nešto pogodilo ravno u grudi.
“Nemoguće…” prošaptao je.
“Kamila me zvala noć prije nego što je umrla,” nastavila je Valerija. “Rekla mi je da se boji. Da ne vjeruje osobi koja joj donosi čaj. Da joj je loše svaki put nakon toga.”
Patricija je napravila korak unazad.
“Ovo je ludo,” rekla je. “Optužujete me bez dokaza.”
Valerija je posegnula u džep uniforme i izvadila mali USB.
“Ovo su snimke. Glasovne poruke. Fotografije. Bočice koje sam pronašla u vašoj kupaonici. I razgovor u kojem govorite da će ‘uskoro sve biti vaše’.”
Roko je pogledao predmet u njezinoj ruci, pa Patriciju.
“Je li istina?” pitao je.
Patricija je otvorila usta, ali riječi nisu izlazile. Umjesto toga, lice joj se iskrivilo.
“Ona laže!” viknula je. “Ona je luda žena koja se infiltrirala u našu kuću!”
U tom trenutku, Matija se stisnuo uz Valeriju i zario lice u njezinu nogu.
“Ne tjeraj je,” zaplakao je. “Mama je rekla da će ona doći.”
Roko se srušio na stolicu.
Sve je odjednom imalo smisla: bolest bez objašnjenja, brzina kojom se Patricija pojavila u njegovom životu, hladnoća prema djetetu, pritisak da se sve prebaci na nju.
“Zovite policiju,” rekao je tiho, ali odlučno.
Patricija je vrisnula, pokušala se probiti prema izlazu, ali osiguranje je već reagiralo.
Dok su je odvlačili, bacila je pogled pun mržnje prema Valeriji.
“Ovo nije kraj,” siknula je.
Valerija je stajala mirno. Nije osjećala pobjedu. Samo olakšanje.
Kasnije te noći, vila je bila tiha. Bez gostiju, bez glazbe. Samo Roko, Matija, Leonora i Valerija u dnevnoj sobi.
“Zašto nisi ranije došla?” pitao je Roko.
“Nisam mogla,” odgovorila je iskreno. “Morala sam biti sigurna. I morala sam čekati trenutak kad će Matija biti spreman.”
Roko je pogledao sina, koji je sjedio u Valerijinom krilu, igrajući se njezinom rukom.
“Hvala ti,” rekao je tiho. “Spasila si ga.”
Valerija je odmahnula glavom.
“Ja sam samo ispunila obećanje.”
Te noći, Matija je zaspao prvi put bez noćnih mora.
A Valerija je, prvi put nakon dugo vremena, prestala biti sjena.
Jer ponekad, istina ne izađe na vidjelo kroz dokaze i dokumente.
Ponekad je izgovori dijete.
U jednoj jedinoj rečenici koja promijeni sve.
