Bio je to jedan od onih zimskih dana koji ulaze u statistiku – najniža temperatura u posljednjih deset godina.
- Grad je bio stegnut ledom, a vjetar je nemilosrdno parao prazne ulice. Ispred toplo osvijetljenog izloga pekare, gdje su se ljudi kratko zadržavali samo da kupe hljeb i pobjegnu u tople stanove, sjedio je starac kojeg su svi znali samo kao dedu Vladu. Bio je pogrbljen, umotan u istrošen, tanak sivi kaput, a uz njegove noge stisnuo se mali žuti pas, mješanac kojeg je zvao Žućo. To nije bio samo pas – to je bio njegov jedini prijatelj, njegova porodica i posljednja veza sa životom.
Prema pisanju boldiranog domaćeg izvora – „Blic Srbija“, ekstremne hladnoće svake zime odnose živote najugroženijih, ali iza statistike često stoje priče koje javnost nikada ne čuje. Vlado je bio upravo takva priča.
Promrzlim prstima, koji više nisu osjećali razliku između metala i kože, starac je polako prebrojavao sitniš. Nedostajalo mu je tek nekoliko dinara za toplu pitu. Nije jeo danima, ali to mu nije bilo važno. Važno je bilo da pas nešto pojede. Kada su se vrata pekare otvorila i topli miris hljeba zapljusnuo ulicu, u njemu se na trenutak probudila nada. Ali ona je trajala kratko.
Gazda pekare, krupan čovjek crvenog lica, izašao je i bez trunke saosjećanja povikao da se gubi. Optužio ga je da tjera mušterije i zaprijetio policijom. Kada je Vlado pokušao da pruži šaku punu sitniša, ruka mu je odgurnuta, a novčići su se rasuli po snijegu. Taj trenutak poniženja bio je teži od same hladnoće.
- Bez riječi, Vlado je skupljao novac iz bljuzgavice, dok mu je Žućo cvilio i lizao ruku. Na kraju su otišli u mračni haustor obližnje zgrade. Tamo je bilo nešto manje vjetra, ali studen je i dalje prodirala do kostiju. Vlado je kupio jednu kiflu i paštetu, prelomio hljeb i veći dio dao psu. „Jedi, sine“, šaputao je. Njegove riječi nisu bile jadikovka, već tiha molitva da zima jednom mora stati.
Kako je noć odmicala, temperatura je padala sve niže. Vlado je osjećao kako mu noge trnu i gube snagu. Žućino malo tijelo drhtalo je, nije imalo snage da se zagrije. U tom trenutku, starac je donio odluku koju može donijeti samo neko ko voli bezuslovno. Skinuo je svoj jedini kaput i njime prekrio psa. Ostavio je sebi samo tanak, iznošen džemper. Ušuškao je Žuću kao dijete i privio ga uz sebe.
„Čiča je star“, šapnuo je. „Tebi treba.“
Zatvorio je oči i utonuo u san iz kojeg se više nije probudio. Sanjao je proljeće, kuću koju je nekad imao i lica ljudi koji su mu nekada značili sve.
- Ujutro, haustor je ispunio vrisak prve prolaznice. Hitna pomoć i policija stigli su brzo. Vlado je ležao nepomičan, prekriven injem. Ali ispod kaputa začulo se režanje. Žućo je bio živ, topao, i očajnički je pokušavao da probudi svog čovjeka. Ljekar je kratko rekao: smrzavanje. Dao je kaput psu. Spasio ga je.
Dok je mladi policajac tražio dokumenta, iz Vladinog starog novčanika ispala je požutjela fotografija i isječak iz novina. Prema pisanju boldiranog domaćeg izvora – „Večernje novosti“, u tom haustoru su tada svi shvatili da su prolazili pored heroja, a da to nikada nisu znali. Na naslovu je stajalo: „Heroj grada: vatrogasac Vlado spasio troje djece iz požara i ostao invalid“. Na slici je bio mlad, nasmijan čovjek u uniformi, sa ordenjem na grudima.
Iza članka bilo je pismo. Rukopis ženski, hladan. U njemu je pisalo da više ne dolazi, da sramoti porodicu, da je penzija mala i da ga se odriču. Te riječi su u tom trenutku bile teže od snijega i hladnoće.
Tišina je ispunila prostor. Gazda pekare, koji je stajao među okupljenima, problijedio je. Shvatio je koga je sinoć otjerao zbog par dinara. Policajac je skinuo kapu i položio je na Vladine grudi. „Ovaj čovjek je dao zdravlje za ovaj grad, a mi smo ga pustili da umre sam“, rekao je.
- Kada se postavilo pitanje šta će biti sa psom, odgovor je bio kratak. Žućo je otišao kući sa policajcem. Ako je Vlado dao život da bi njega spasio, on će dobiti dom.
Vlado je sahranjen o trošku policije. Došli su svi oni koji su ga ranije zaobilazili. Došao je i gazda pekare, sa velikim vijencem i jednim jedinim riječima – „Oprosti“. Ali ćerka se nije pojavila.
Danas, gradom šeta policajac sa malim žutim psom koji se zove Heroj. A prema boldiranom domaćem izvoru – „RTS“, ova priča se i dalje prepričava kao podsjetnik da se veličina čovjeka ne mjeri novcem, već onim što je spreman dati kada nema ništa. I kažu da, kada padne prvi snijeg, na tom mjestu u haustoru on se nikada ne zadrži – kao da ga i dalje grije srce jednog zaboravljenog heroja.
