U brdovitom predjelu sela Zebince, u opštini Novo Brdo na Kosovu, živi porodica čija priča istovremeno steže grlo i vraća vjeru u ljude.
- To nije romantična bajka, niti idealizovana slika suživota, već životna priča dvoje ljudi koji su odlučili da ljubav stave ispred straha, predrasuda i pritisaka okoline. Razija Metaj i Slaviša Jović dolaze iz dva svijeta koja su decenijama učena da budu suprotstavljena, ali su oni izabrali da budu – zajedno.
Prema pisanju domaćih medija sa Kosova i juga Srbije, priče o mješovitim brakovima u ovom dijelu Balkana rijetko dospijevaju u javnost upravo zbog težine života koji takvi parovi vode. Razija, Albanka po porijeklu, i Slaviša, Srbin rođen u Zebincu, nisu tražili pažnju. Njihova namjera nikada nije bila da postanu simboli, već da izgrade običan porodični život. Ipak, sama činjenica da su ostali na svom ognjištu i zasnovali porodicu učinila ih je primjerom tihe hrabrosti.
- Njihova ljubav nije planula iznenada, niti je bila lišena prepreka. Razija je vrlo rano shvatila da zajednički život ne podrazumijeva samo emociju, već i spremnost na prilagođavanje. Dvije godine je posvetila učenju srpskog jezika, ne zato što je morala, već zato što je željela da razumije čovjeka kojeg voli, njegovu porodicu i sredinu u kojoj živi. Taj čin bio je prvi most između dva svijeta – most izgrađen strpljenjem i poštovanjem.
Iako je u njenoj užoj porodici odluka bila prihvaćena s razumijevanjem, šira zajednica nije reagovala isto. Komšije iz albanske sredine počele su gledati s nepovjerenjem, a kasnije i otvorenim distanciranjem. Osjećaj izolacije postao je dio njihove svakodnevice, naročito kada se saznalo da je Razija udata za Srbina. Pozdravi su utihnuli, vrata su se zatvarala, a tišina je postala glasnija od bilo kakvih riječi.
Umjesto povlačenja, Slaviša i Razija su izabrali ostanak. Zajedno su podigli malu porodičnu farmu, uzgajali krave i proizvodili mlijeko – jedini izvor prihoda za četvoročlanu porodicu. Taj život nije bio nimalo lak. Zbog straha od sabotaža i neprijateljskih postupaka, noću su naizmjenično dežurali, čuvajući imovinu i porodicu. To nije bila samo mjera opreza, već jasna poruka: ovo je njihov dom i od njega ne odustaju.
Slaviša često ističe da nije razmišljao o odlasku. „Ovdje sam rođen i ovdje želim da ostanem. Borim se da djeci obezbijedim budućnost na svom ognjištu“, govori bez patetike. Njihovo dvoje djece, Marina i Mihajlo, odrastaju u sredini koja nije blaga prema drugačijima, ali unutar kuće vlada toplina, poštovanje i osjećaj sigurnosti. Djeca uče da se ljudi ne dijele po imenima, vjeri ili jeziku, već po tome kakvi su.
- Sredinom njihove borbe, pomoć je stigla sa strane. Humanitarna organizacija “Kosovsko Pomoravlje” iz Parteša, kako su naveli domaći portali koji prate život Srba na Kosovu, prepoznala je iskrenost i snagu ove porodice. Donacijom građevinskog materijala omogućena je izgradnja prostorije za proizvodnju sira, čime je porodica dobila šansu za dodatni izvor prihoda. Pomoć je stigla u trenutku kada su istovremeno pokušavali završiti i novu kuću, za koju im je nedostajalo sredstava, ali ne i volje.
Predstavnici organizacije naglasili su da je cilj njihovog djelovanja jednostavan – pomoći porodicama da opstanu i ostanu na svom. Upravo to Slaviša i Razija i rade: ne bore se samo za egzistenciju, već za pravo da žive dostojanstveno tamo gdje su pustili korijenje. Njihova borba nije glasna, nema protesta ni parola, ali je istrajna i svakodnevna.
U početku, zajednica ih je prihvatala uz rezervu, ali bez otvorenih sukoba. Međutim, kada su se glasine proširile i istina o Razijinom porijeklu postala opštepoznata, odnos se promijenio. Nekadašnji poznanici počeli su ih izbjegavati, a osjećaj nepripadanja postao je dio njihove rutine. Uprkos tome, njihova odlučnost nije oslabila. Naučili su da žive s tišinom, ali ne i da se pred njom povlače.
Kako su naveli regionalni novinari i hroničari života na Kosovu, upravo ovakve porodice nose najveći teret društvenih podjela. One nisu ni političke ni glasne, ali su najvidljiviji dokaz da je suživot moguć – ako postoji spremnost na žrtvu, strpljenje i međusobno poštovanje.
- Njihova priča nema idealan kraj, niti obećanje lakog života. To je svakodnevna borba, sa strahovima, brigama i neizvjesnošću. Ali je i priča o ljubavi koja ne poznaje granice jezika, vjere ni nacionalnosti. Ljubavi koja se ne dokazuje riječima, već ostankom, radom i brigom za porodicu.
Možda upravo zato priča Slaviše i Razije prevazilazi lokalni kontekst. Ona postaje simbol nade da čak i tamo gdje su podjele duboke, postoji prostor za zajedništvo. Da mir ne mora biti velika politička riječ, već mala porodična svakodnevica. Njih dvoje nisu samo bračni par – oni su dokaz da hrabrost može biti tiha, ali postojana, a njihova djeca odrastaju učeći najvažniju lekciju: da se ljubav ne mjeri razlikama, već snagom da se u njima istraje.
