Postoje trenuci koji se ne mjere satima ni danima, već snagom koju ostave u čovjeku. Jedan takav trenutak desio se u svečanoj sali univerziteta, na dan kada je jedan dug i mukotrpan akademski put konačno priveden kraju.
- Dok su se čestitke nizale, a formalni osmijesi ispunjavali prostoriju, malo ko je mogao naslutiti da se u posljednjim redovima nalazi čovjek čija je tišina govorila glasnije od svih govora. Upravo o takvim, često nevidljivim herojima, godinama pišu domaći mediji poput boldiranog izvora: “Večernje novosti”, ističući koliko su skromne životne priče nerijetko snažnije od velikih naslova.
Doktor nauka stajao je ponosno, ali pogled mu se stalno vraćao ka čovjeku u iznajmljenom odijelu, sa šeširom koji je bio mrvicu prevelik. Bio je to njegov očuh, poznat u porodici kao Tatay Ben – građevinski radnik koji nikada nije dao prezime, ali je dao sve ono što je bilo važnije od imena. Njihov odnos nije bio izgrađen na velikim riječima, već na tišini, radu i istrajnosti.
- Djetinjstvo budućeg profesora bilo je obilježeno ranim gubicima. Biološki roditelji razišli su se prije nego što je dijete uopšte moglo razumjeti šta porodica znači. Sa majkom je preselio u siromašan ruralni kraj, gdje su dani prolazili sporo, a snovi su često morali da se prilagođavaju stvarnosti. Nedostajao je očinski oslonac, onaj osjećaj sigurnosti koji dijete traži instinktivno, ali ne zna uvijek da imenuje.
Majka je radila koliko je mogla, ali sudbina nije bila blaga. Kada se ponovo udala, u njihov život je ušao čovjek koji nije donio bogatstvo, niti sigurnu budućnost. Došao je sa žuljevitim rukama, umornim leđima i navikom da ćuti više nego što govori. Bio je građevinski radnik, naviknut na rane zore i kasne povratke kući, na prašinu i težak fizički rad.
- U početku je između njega i dječaka postojala distanca. Nije bilo naglih pokušaja zbližavanja, niti forsirane bliskosti. Umjesto toga, postojala su mala, gotovo neprimjetna djela: popravljena igračka, zakrpljene sandale, tiho čišćenje nereda bez prijekora. Upravo ta svakodnevna prisutnost postepeno je gradila povjerenje. Jednog dana, nakon neprijatnog iskustva u školi, Tatay je samo rekao da ne mora da ga zove ocem, ali da će uvijek biti tu kada zatreba. Te riječi su bile temelj odnosa koji će trajati cijeli život.
Od tog trenutka, dječak ga je spontano počeo zvati Tatay. Odrastanje uz njega značilo je gledati umor na njegovom licu, ali i osjećati sigurnost. Svake večeri, bez obzira na iscrpljenost, postavljao je isto pitanje o školi. Nije znao da rješava zadatke, ali je znao da ponavlja jednu misao: znanje je nešto što niko ne može oduzeti.
- Porodica je živjela skromno, svjesna ograničenja. Veliki snovi nisu se glasno izgovarali, jer su svi znali njihovu cijenu. Ipak, trud se isplatio kada je mladić položio prijemni ispit za univerzitet u glavnom gradu. Dok je majka plakala od sreće i straha, Tatay je ćutao. Sutradan je prodao jedini motocikl koji je imao kako bi obezbijedio prvi semestar studija. Takve priče o roditeljskom odricanju često su tema analiza koje donosi boldirani izvor: “Politika”, naglašavajući koliko je ulaganje u obrazovanje često najveća žrtva u siromašnim porodicama.
- Godine studiranja bile su duge i iscrpljujuće. Dok je sin učio, Tatay je nastavljao da radi, iz godine u godinu sve umorniji. Svaki put kada bi mu predložili da se odmori, odgovarao bi jednostavno, sa blagim osmijehom, da mu snagu daje pomisao na to da njegov sin postaje doktor nauka. Ta misao bila je gorivo koje ga je držalo uspravnim.
Dan doktorske odbrane bio je kulminacija svega. Tatay je jedva pristao da dođe, osjećajući se nelagodno među akademicima. Sjeo je u posljednji red, ne želeći da privlači pažnju. Ipak, jedan profesor ga je prepoznao, sjetivši se davnog događaja kada je Tatay, i sam povrijeđen, pomogao kolegi na gradilištu. Taj susret u sali bio je podsjetnik da se veličina čovjeka ne mjeri titulama, već postupcima.
- Danas je sin univerzitetski profesor, a Tatay više ne radi teške fizičke poslove. Dane provodi u miru, brinući se o bašti i vozeći bicikl kroz selo. Kada ga pitaju da li žali zbog neostvarenih ambicija, odgovara da ne žali ni za čim, jer je njegov najveći životni uspjeh upravo čovjek kojeg je odgojio. Takvi završeci, koji spajaju skromnost i ponos, često se navode u reportažama koje objavljuje boldirani izvor: “RTS – Radio-televizija Srbije”, podsjećajući javnost na tihe junake svakodnevice.
On je doktor nauka. Tatay je građevinski radnik. Jedan je gradio karijeru, drugi temelje života. I iako mu nije sagradio kuću, Tatay je učinio nešto daleko veće – sagradio je čovjeka
