U današnjem članku vam pišemo na temu oholosti i one tihe pravde koja dođe baš onda kada je čovjek najmanje očekuje. Ovo je priča o jednoj slavi, o braći i o trenutku kada se pokaže ko je zaista bogat, a ko samo pun.
- Bila je velika krsna slava kod Zlatka, Sveti Nikola, i u njegovoj kući tog dana nije falilo ničega osim skromnosti. Pola sela se okupilo, stolovi su se savijali pod prasetinom, jagnjetinom, tortama i pićem. Zlatko je volio da se pokaže. Imao je veliku kuću, traktore, zemlju i glas da je „gazda“. Kumovi su sjedili u čelu, pjevalo se i nazdravljalo, a Zlatko je uživao u pažnji.
Imao je brata Gorana koji je prije dvadeset godina otišao u Njemačku. Rijetko su se čuli. Zlatko je slušao priče da se Goran snašao, da ima neku firmu, ali ga je potajno peklo to što nikada nije slao novac niti dolazio. U selu je znao reći da ga je brat zaboravio i da je škrtica.
Te večeri, dok je veselje bilo na vrhuncu, na vrata je tiho pokucao neko spolja. Zlatko je ustao, malo pripit, i otvorio vrata. Na pragu, usred snježne vijavice, stajao je Goran. Ali ne onakav kakvog je zamišljao. Bio je u starom, pocepanom kaputu, bušnih cipela iz kojih su virili promrzli prsti. U ruci je nosio plastičnu kesu s komadom jeftinog hljeba. Izgledao je kao čovjek kojeg je život slomio.
Goran je tiho pozdravio i zamolio samo da prespava i dobije koru hljeba. U tom trenutku Zlatko nije osjetio žaljenje, već stid. Okrenuo se prema gostima, prema kumovima i „eliti“ sela, i osjetio sramotu što mu brat tako izgleda pred svima. Riječi su mu bile grube, hladne i bez milosti. Otjerao je rođenog brata na snijeg, rekavši mu da ide u štalu ako mu je hladno.
- Vrata su se zalupila, a Goran je ostao sam u mraku. Suza mu se zaledila na obrazu. Preko puta, u maloj, trošnoj kući, gorjelo je slabo svjetlo. Tu je živio deda Vlada, najsiromašniji čovjek u selu. Goran je pokucao. Vlada je otvorio i bez pitanja ga uveo unutra. Nije imao pečenja ni bogatu trpezu, samo pasulj i proju, ali je sve stavio pred gosta. Za njega je gost bio svetinja.
Te noći Goran je prvi put nakon dugo vremena osjetio toplinu. Ne onu od peći, već onu ljudsku. Vlada mu je dao krevet, a sam legao na pod. Nije pitao ko je, odakle je i šta ima. Samo je znao da pred njim stoji promrzao čovjek.
Ujutro je Zlatko, mamuran, izašao na terasu. Ono što je vidio učinilo mu se kao san. Ispred Vladine trošne kuće stajala je crna limuzina, najnoviji Mercedes s minhenskim tablicama. Iz auta je izašao vozač u uniformi i izvadio skup kaput i cipele. Pozvao je Gorana s poštovanjem koje se ne može odglumiti.
Pred Zlatkovim očima, Goran je skinuo stare krpe i obukao elegantnu odjeću. Uspravio se i u tom trenutku više nije ličio na prosjaka, već na moćnog čovjeka. Zlatko je tada shvatio koliki je ponor između imetka i dostojanstva.
- Pokušao je da se opravda, da se nasmije i pozove brata nazad u kuću. Ali Goranov pogled bio je hladan. Rekao mu je da je došao tako obučen da vidi ima li brata ili samo interes. Da je sinoć došao u Mercedesu, sjedio bi u čelu stola. Ovako je bio otjeran na snijeg.
Pred svima je Goran okrenuo leđa Zlatku i zahvalio deda Vladi. Izvadio je debelu kovertu i dao je starcu, rekavši da u njoj ima dovoljno za novu kuću i mirnu starost. Rekao mu je da je položio ispit čovječnosti koji je njegov rođeni brat pao.
Goran je otišao, a Zlatko je ostao u pidžami, na snijegu, okružen prazninom. Kuća mu je bila puna hrane i gostiju, ali srce prazno.
Prema pisanju domaćih portala koji često bilježe ovakve životne priče iz manjih sredina, upravo slave i sahrane najčešće razotkriju pravo lice ljudi, jer tada maske najlakše spadaju.
- Domaći sociolozi ističu da materijalno bogatstvo često zamagli osnovne ljudske vrijednosti, dok se istinska plemenitost najčešće nalazi tamo gdje je najmanje očekujemo.
Kako naglašavaju domaći hroničari života na selu, čovjek se ne mjeri onim što ima na stolu, već onim koga pusti preko praga. Zlatko je imao sve – osim brata. A to je gubitak koji se ne može nadoknaditi ni traktorima, ni punim trpezama, ni cijelim selom za stolom.
