Pretvarali su se da gostima poslužuju čuveni paški sir i dalmatinski pršut, a zapravo su nudili znatno jeftinije i slabije proizvode. Zbog te prevare, sud je donio odluku – restoran mora platiti visoku novčanu kaznu.
Poljoprivredna inspekcija iz Splita utvrdila je nepravilnosti u ugostiteljskom objektu u Vodicama, gdje su gosti dovođeni u zabludu prilikom naručivanja predjela. Umjesto paškog sira, koji ima zaštićenu oznaku porijekla i proizvodi se isključivo od ovčjeg mlijeka s otoka Paga, gostima je poslužen tvrdi sir džiugas od kravljeg mlijeka iz Litvanije.
Isto tako, pod nazivom „dalmatinski pršut“, koji ima zaštićenu oznaku geografskog porijekla, gostima je serviran industrijski proizvod iz mesne industrije braće Pivac – dimljeni suhomesnati proizvod iz pakovanja od 500 grama, koji ne ispunjava kriterije zaštićenog dalmatinskog pršuta.
Cijene su, međutim, bile formirane kao da se radi o autentičnim proizvodima:
-
pršut kao predjelo naplaćivan je 12 eura,
-
sir 10,6 eura.
Za poređenje, u maloprodaji pakovanje tog pršuta od 500 grama i jedan kilogram sira džiugasa koštaju oko 10 eura.
Sud je zaključio da se radi o obmani potrošača i izrekao kaznu restoranu u iznosu od 3.980 eura, dok je odgovorna osoba D.Č. (37) kažnjena sa 660 eura.
- Inspekcija je dodatno navela da sporni pršut sadrži konzervans E250, koji je zabranjen u proizvodnji pršuta sa zaštićenom oznakom EU, te da u njegovoj proizvodnji nije korištena morska so, već obična kuhinjska so – što je još jedan dokaz da proizvod ne ispunjava standarde pravog dalmatinskog pršuta.
Ovaj slučaj još jednom upozorava koliko je važno pravilno označavanje hrane i poštivanje propisa, ali i da potrošači imaju pravo na tačne informacije o onome što plaćaju.
BONUS TEKST
U današnjem članku vam pišemo na temu trenutka kada žena shvati da je šutnja nije štitila, već je činila ranjivijom. Ovo je priča o povjerenju, izdaji i unutarnjoj snazi koja se rađa tek onda kada istina više ne može ostati skrivena, ma koliko se dugo gurala u stranu.
- Stajala je u hodniku s baby-monitorom u ruci, uvjerena da je potpuno sama. Kuća je bila tiha, a noć mirna, baš onakva kakva treba biti kada dijete spava. Nije mogla ni slutiti da će nekoliko rečenica, izgovorenih bez opreza i s dozom sigurnosti, zauvijek promijeniti njen pogled na porodicu u koju je vjerovala. Govorili su španski, opušteno i samouvjereno, uvjereni da ih ne razumije. Pričali su o bebi. O njenom sinu. Kao o nečemu što treba kontrolisati, sakriti i držati pod nadzorom.
U tom trenu, tijelo joj se zaledilo, a srce stisnulo. Iza nje je mali Mateo spavao mirno, nesvjestan da njegovi baka i djed raspravljaju o njegovom identitetu kao o neugodnoj tajni. To nije bio običan trač ili ružan komentar. To je bilo pitanje njegovog prava da postoji bez sumnje.
- Godinama je dopuštala Luisovoj porodici da vjeruje kako ne razumije njihov jezik. U početku joj je to bilo lakše. Šutnja je značila mir, izbjegavanje konflikta, očuvanje privida sklada. Vremenom je ta šutnja postala navika, a navika težak teret. Slušala je primjedbe o svom tijelu nakon poroda, komentare o načinu na koji govori, ironične šale o njenoj kuhinji. Razumjela je sve. Svaku riječ, svaku nijansu, svaku skrivenu osudu. Do tada je to boljelo njen ponos, ali sada je diralo ono najosjetljivije – njeno dijete.
