Te večeri bio je, barem je tako osjećao, najsrećniji čovjek na svijetu. Sjedeći sam na terasi jednog od onih gradskih kafića u kojima se miješaju tišina i lagani šum grada, držao je toplu šolju čaja i prvi put nakon dugih mjeseci imao utisak da diše punim plućima.
- Bol u grudima, koji ga je pratio još od dana kada je izgubio suprugu, bio je tiši. Nije nestao, ali je tog trenutka bio podnošljiv. Grad je blistao pod svjetlima uličnih lampi, kaldrma se presijavala, a noć je izgledala pitomo, gotovo blagonaklono.
Upravo tada, dok je mislio da se život barem na tren smirio, prišlo mu je dijete. Bio je to mali dječak, mršav, prljavih ruku i raščupane kose, sa pogledom koji je istovremeno nosio i djetinju nevinost i preranu ozbiljnost. U prvi mah, čovjek je pomislio da će dijete zatražiti sitniš ili komad hrane, jer grad je bio pun takvih susreta. Međutim, dječak nije rekao ništa. Samo je podigao ruku i pokazao prstom na ogrlicu koju je muškarac nosio oko vrata.
Ta ogrlica nije bila običan ukras. U malom, okruglom medaljonu sa staklenim srcem nalazila se fotografija njegove supruge Jelene, žene koju je izgubio u saobraćajnoj nesreći prije nekoliko mjeseci. Nakon njene smrti, dao je izraditi taj medaljon kako bi je nosio uz sebe, blizu kože, kao posljednju opipljivu vezu sa onim što mu je oduzeto. Ime Jelena još je odzvanjalo u njemu poput tihe pjesme koja ne prestaje ni kada se muzika utiša.
Dječak je dugo gledao u medaljon, a zatim su mu se oči napunile suzama. Glas mu je zadrhtao, a izgovorene riječi bile su tihe, gotovo šapat. „Tamo je ona.“ Te tri riječi presjekle su noć, ali i čovjekov dah. U tom trenutku, srce mu je počelo da lupa tako snažno da je imao osjećaj da će iskočiti iz grudi. Razum mu je govorio da je to nemoguće, da mrtvi ne ustaju i da se prošlost ne vraća. Ipak, nešto dublje u njemu, ono što tugu nosi bliže koži nego logiku, natjeralo ga je da ustane.
Platio je čaj, nesvjesno stežući medaljon među prstima, kao da provjerava da li je uspomena još tu, i krenuo za dječakom. Njihovi koraci odzvanjali su kaldrmom dok su se udaljavali od svjetla kafića. Noć ih je obavijala, izlozi su prolazili pored njih, a svaka ulična lampa bacala je sjene koje su se lijepile za tlo i produžavale iza njihovih nogu. Što su se više približavali kraju ulice, to su mu misli postajale teže. U njemu su se sudarali razum i nada, svaka sa svojim argumentima.
Takve priče o gubitku i traženju smisla nakon tragedije često se pojavljuju i u domaćim medijima, gdje psiholozi i sociolozi objašnjavaju da ljudi koji su doživjeli veliki gubitak često traže znakove, simbole i susrete koji bi im dali osjećaj kontinuiteta. Kako navode domaći portali koji se bave mentalnim zdravljem, tuga rijetko ide pravolinijski i često se ispoljava kroz snažnu potrebu da se izgubljena osoba „ponovo vidi“, makar i kroz odraz u drugome.
Na kraju ulice, uz staru ogradu čiji je malter bio ispucao, stajala je žena. Bila je blago pognuta, kao da se skriva od vjetra ili od svijeta. Svjetlost lampe padala je na nju samo djelimično, ostavljajući lice u polusjeni. Dječak je pokazao prstom prema njoj, uvjeren u svoju istinu. Kada ju je muškarac ugledao, zastao je. Koljena su mu zadrhtala. Sličnost je bila zapanjujuća. Oblici lica, linija obraza, oči koje su podsjećale na jutarnje svjetlo – sve ga je podsjetilo na Jelenu.
- Njeno ime mu je izletjelo s usana gotovo nečujno. Žena je podigla pogled i u njenim očima mogao je vidjeti mješavinu emocija: iznenađenje, oprez, blagi strah, ali i nešto nalik prepoznavanju. Ne onom pravom, već onom koje se javi kada u tuđem licu prepoznamo uspomenu. Prišao joj je i, pomalo nesigurno, ispričao ko je, zašto je tu i pokazao medaljon. Njena ruka se podigla, gotovo refleksno, kao da želi dotaknuti vlastiti odraz.
Izbliza su se pojavile razlike. Njen osmijeh bio je ravniji, glas dublji, a iznad obrve je imala mali ožiljak. Suze su joj zasjale u očima dok je slušala njegovu priču. Na kraju je tiho rekla da ona nije žena sa fotografije, ali u tim riječima nije bilo hladnoće. Bilo je razumijevanja i nježnosti. Razum je tada konačno sustigao srce. Nije pronašao povratak, ali je pronašao odraz koji ga je natjerao da se suoči sa vlastitim osjećanjima.
- Dječak ih je posmatrao zbunjeno, kao da je očekivao čudo koje će sve vratiti na početak. Muškarac je kleknuo, pitao ga kako se zove, da li je gladan i odakle dolazi. Dijete je tiho priznalo da često spava gdje stigne. Takve sudbine, nažalost, nisu rijetkost ni u našem društvu. Prema podacima i pričama koje su objavljivali domaći humanitarni portali i nevladine organizacije, broj djece koja žive na ivici siromaštva i beskućništva raste, a prolaznici su često jedini koji mogu pružiti trenutnu pomoć.
Kupio mu je sendvič i dao nešto novca da može prespavati u prihvatilištu. Dječak je to primio kao dragocjenost, stežući je u ruci i tiho zahvaljujući. Taj mali čin dobrote učinio je da se noć, koja je započela lažnim obećanjem čuda, pretvori u nešto stvarno i ljudsko. Žena je ispričala da je tek nedavno došla u grad, da traži posao i da izbjegava gužve. On joj je rekao da mu je žao, ne zbog konkretne situacije, već zbog tereta koji svi nose, često u tišini.
- Kada su se razišli, noć je ostala ista, ali on nije bio isti. Vraćao se ka kafiću sporim korakom, osjećajući težinu medaljona na grudima. Shvatio je da život rijetko vraća ono što oduzme, ali ponekad donese susret koji nas natjera da se zagledamo u sebe. O tome često pišu i domaći psihološki magazini, ističući da suočavanje sa tugom ne znači zaborav, već prihvatanje i sposobnost da se uspomena nosi bez straha da će nas slomiti.
Te tri riječi, koje su na početku večeri zvučale kao obećanje nemogućeg, na kraju su postale ključ za unutrašnji mir. Nije pronašao Jelenu na kraju ulice, ali je pronašao snagu da je nosi u sebi, bez iluzije da će se vratiti, ali i bez straha da će nestati. Neke ljubavi, shvatio je, ne prestaju kada se završe. One nastavljaju da žive u malim predmetima, u susretima sa strancima, u dječijem pogledu i u riječima koje nas na trenutak slome, da bi nas potom sastavile na nov način
